Nataša Bartula pisac i autor šest knjiga, živi i stvara u Kanadi, u Montrealu. Rođena je u Bosni u mestu Ljubini pored Sarajeva. Započela je studije srpsko-hrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavila je u Nišu, gde je diplomirala 1994. godine i dobila titulu filologa srpskog jezika.
Godine 1995. emigrirala je u Kanadu gde je započela svoj novi život. U Montrealu radi u školi “Sveti Sava” – predaje deci srpski jezik i prenosi im ljubav i nasleđe zemlje odakle je potekla.
Da podsetimo čitaoce i ljubitelje dobre knjige, na njena književna dela:
Refugee Taars, roman na engleskom 2014.
Izbegličke suze, roman, prevod na srpski 2015.
Ljiljana jabuko moja, roman 2017.
Jača od vučice, zbirka pripovedaka 2018.
Kniiževnost za decu:
Mačak Marko i druge priče i basne, (nagrada ULUPUDS 2015),
Grom iz vedra neba, kratka priča, prvo mesto – nagrada kluba “Reč i Glas Beograd na književnom konkursu “Paralelni Svetovi” 2017.
Za naš portal razgovarale smo o Natašinom detinjstvu, filozofskim traganjima i značaju romana i priča koje je objavila.
Šta je bilo presudno za vašu književnu karijeru?
Unutrašnji poriv, sensibiletet, emocije, ljubav, talenat, dakle sve ono što dolazi iz suštinskog izvora Gospodnjeg; zatim majka učiteljica, pripovjedač i učitelj bez granica te majčina biblioteka u kojoj me je majka Novka donijela na svijet, a koja je vremenom postala meko naručje mojih književih iskustava, dakle kolijevka svih mojih budućih literarnih djela. Iskonska strast u samom biću, žeđ za riječju, traganje po stranicama knjiga u želji za znanjem i Ta žeđ je skoro ista kao ona u potrazi za mudrošću iz knjige proroka Siraha:
“Koji me jedu, još više su me gladni, i koji me piju, još više za mnom žeđajuSir 24, 1-4,18-22
U nekom određenom trenutku, tamo gdje se spoji pročitano iskustvo u želji za sopstvenom nadgradnjom, riječ prepusti peru da je vodi. Tu počinje novi put, put neprestane borbe i usamljeničkih razgovora sa samim sobom i sa perom, sa idejama, mislima, nesmirenim strastima, žudnjama, nemirima; želja za stvaranjem postaje glavni pokretač i nepresušna inspiracija na putu na kom više nema povratka nazad.
Kakve su sadašnje veze sa zemljom iz koje ste došli?
- Zemlja u kojoj sam rođena imala je jedno poetično ime i tragičnu sudbinu: Jugoslavija. Fizički je nestala, ali je ta ista zemlja još uvijek moja te mi stoga pripada po rođenju kao što m ajka pripada svom djetetu. Prema tome, svaki pedalj te zemlje bez obzira u kojim okvirima i granicama se nalazio je još uvijek moj što dokazuju i moji česti odlasci što iz privatnih što iz poslovnih razloga, kao što su naprimjer književne promocije koje sam imala u Beogradu za vrijeme sajma knjiga 2014. i 2017. godine. Prošle godine sam ostvarila divnu saradnju sa sarajevskim izdavačem Ivicom Vanjom Rorićem, nekadašnjim urednikom Vesele sveske, u čijoj sadašnjoj izdavačkoj kući ”Dječija riječ” – je izašla moja zbirka pripovijetki ”Jača od vučice”. Promociju sam održala upravo u školi gdje sam se rodila, sadašnjem Domu kulture, a u organizaciji su mi pomogle članice ”Udruženja žena San” koje su se svesrdno potrudile da promocija bude uspješna te zapažena i propraćena televizijskim medijima. Dakle, osim kulturnih veza njegujem i održavam veze na drugom nivou: veze sa prijateljima, komšijama, rodbinom pa i sa samim suncem rodnog neba, dakle mnogo važnijem sponama, jer bez ovih veza lični uspijeh ne bi imao istu vrijednost. Čovjek je uspješan onoliko koliko je cijenjen i voljen. Da bi to bio mora i sam da cijeni i voli.
Da li je Vaš prvi roman koji ste napisali “Rafugee Tears”(Izbegličke suze) autobiografsko delo?
- Mnogi pisci izlaze u svijet prvih književnih koraka sa autobigrafiskim djelima. Vjerovatno je u pitanju nadahnuće koje nam daje sopstveno iskustvo koje pokazuje da je svako biće jedno djelo. Svaki je čovjek milion neispisanih stranica, ja sam ispisala mojih 340 u romanu ”Izbjegličke suze”. Roman je svjedočanstvo mog ličnog iskustva u ratu u Bosni i izbjegličkog života u Srbiji u ranim devedesetim godinama koje je istovremeno i pečat jednog vremena u kom je došlo ne samo do raspada sistema, već nažalost i do raspada mnogih ljudskih, duševnih, duhovnih i moralnih vrijednosti. No, i pored činjenice da je roman nastao upravo kao direktna posljedica rata, ovo ipak nije ratna priča. Ovo je priča kojoj je rat otac i majka, a izbjeglištvo očuh i pomajka. Priča o izbjeglištvu i izbjeglicama iz Bosne i drugih dijelova bivše Jugoslavije koji su, kao i ja, bili primorani da napuste svoje domove, a mnogi od njih samo zgarišta ostala od dojučerasnjih toplih ognjišta. No moram da naglasim da moje izbjegličko iskustvo ipak nije samo natopljeno suzama. Pronađe se često i tračak radosti i osmijeha u želji da se nadjača strah od gubitka i neizbježne smrti u vihoru rata, nakon čega slijedi nastavak života, ljubavi i tolerancije kao osnovnih životnih pokretačkih snaga.
Da li smatrate da je Vaš životni put i odlazak u inostranstvo sudbinski trasiran?
– Što sam starija sve više postajem fatalista te stoga vjerujem da je naš put i ono što će se se zbiti ucrtano i prije nego se zbilo. Slobodna volja postoji do određenih granica, inače postojanje svijesti ne bi bilo opravdano, jer bi u tom slučaju bili roboti sa misijom. No postoji neko iznad ljudske svijesti čija svijest je nama malim nedokučiva i taj mudri, sveti, dobri i suvereni je vođa mojih misli i staza. Taj sam put odabrala, jer mi je mnogo lakše da idem njime, nego da se saplićem po mraku. Svaki čovjek ima izbor kojim putem će da krene, kojoj sili ili nesili da prepusti da vuče konce njegovog života. Ja sam izabrala put vjere i ljubavi na kom sa povjerenjem obavljam misiju koja mi je data i predodređena. Naš put i život začet je na širokom dlanu istine i života no, on počinje i završava se na pedlju zemlje dok istina, put i život ostaju da traju u beskonačnosti vasione. Kanada mi je vremenom postala pomajka u kojoj se bez obzira na hladnu i dugu zimu osjećam udobno, jer sam tu stvorila porodicu i novo ognjiše. Time mi je na neki način dato i više nego što mi je oduzeto. Moj dom je tamo gdje je moja porodica: moj muž i naša kćerka Lara.
Živite u Kanadi, kakva je Vaša pozicija kao umetnika u toj zemlji?
– Sa ovim pitanjem postavlja se problem koji mene, kao i mnoge druge transnacionalne i višejezične pisce jede i zbog kog sam se stalno preispitivala u osnovnim pitanjima – kome, na kom jeziku, pa čak i za koga da stvaram? Ko sam i kojoj zemlji pripadam? Da li onoj iz koje sam prvi put imigrirala na početku rata u Bosni 1992. godine, ili Srbiji u kojoj sam pronašla izbjegličko utočište, ili opet Kanadi gdje živim već više od dvadeset godina i gdje ponovo imam drugu veliku dilemu da li da se okrenem francuskom govornom području budući da živim u Kvebeku, ili Kanadi, dakle engleskom?
Biti pisac u dvije kulture je dvojstvo ličnosti koje je jako zahtijevno, ja sam svoj naprimjer, prvi roman ”Refugee Tears” napisala na engleskom u želji da se prilagodim društvu i vremenu u kom živim. Međutim, nakon ovog, iako uspješnog iskustva, ipak sam shvatila da je umjetnost riječi najljepša i najiskrenija na maternjem jeziku. Nijedna riječ, ma kako bila napisana, nema istu ljepotu i dubinu kao ona koju ti šapuće kolijevka.
U Vašim knjigama čitaoci mogu spoznati nadu,veru i ljubav koju imate za čitav svet. Da li pišete nešto novo?
- U svakom od mojih djela su, bilo da se radi o književnosti za djecu ili za odrasle, presudna i prepoznatljiva ova tri elementa. Živimo u modernom svijetu u kom se i nehotice udaljujemo od osnovnih vrijednosti, sve nam je dostupno- od kifle do kompjutera; ni za čim više ne žudimo; obilje koje nam je nadohvat ruke postaje sve manje i manje blagodet, a sve više zlo koje nas pravi modernim robotima usredsređenim na same sebe i sopstvenu dobrobit. Stoga nastojim da se rječju borim protiv egoizma današnjice i razvijam plemenitost u želji da ove poruke dopru do duše svakog od čitaoca za koje stvaram iako ih ne poznajem, ali koje istovremeno osjećam kao svoje bližnje. Novi roman ”Moj pedalj zemlje” samo je još jedna potvrda ove ljubavi iz koje izviru moja djela.
”Moj pedalj zemlje” istovremeno jasno prenosi univerzalne poruke ljudske prolaznosti: Svi smo mi ćoravi Hasan koji je danima krčio žilavu zemlju, pa pošto je iskrčio i zapalio lulu da se odmori, začuo je glas iz zemlje: ”E moj Hasane, ti si sedamdeset i sedmi koji me je krčio”. No, ipak, akcenat romana nije u prolaznosti već o važnosti bitisanja, o životu u ljubavi prema bližnjem, praštanju ljudskih grijeha, saznanju da je svaki čovjek i sam grešnik: Oprosti drugome pa će i tebi biti oprošteno. Smiluj se drugome pa će se i tebi Gospod smilovati. Voli bližnjeg pa ćeš biti voljen. Zaviri u svoju dušu prije nego zaviriš u tuđu. Tamo ćeš naći stotine grijehova, malih i velikih, sakrivenih po uglovima poput miševa u rupama. Priznaj ih prije nego optužiš druge za njihove. Njima njihovo, a tebi tvoje. Tek tada ćeš vidjeti da ni tvoji nisu ništa manji ni bolji od tuđih, možda nisu isti, ali imaju isto ime pred Gospodom Bogom. Dati nam da se po njima poznajemo, da budu pečat naših duša, pečat grešnog ljudskog roda. Svakom čovjeku duša, svakoj duši svoj žig. Svakom svoj pedalj zemlje!
Koliko ste vezani za zavičaj i šta Vam u duhovnom smislu znači ta veza?
– Na ovo pitanje odgovoriću pasusom iz mog novog romana ”Moj pedalj zemlje”: „No, ipak, cvrkut tek probuđene ptice koja je veselo i lepršavo skakala sa žbuna na žbun i udaljena pjesma djevojaka koje su se spremale na žetvu radujući se novom danu, unijela je u dušu čudni treptaj tuge, tek začet, kao sjeme koje pruža prvu klicu, onu koja će se kasnije nostalgijom zvati i zbog koje oni koji napuštaju pedalj zemlje na kojoj su rođeni, tu što je rodnom zovemo i u koju pri rođenju možemo stati čitavi, svom dužinom i širinom, zbog koje ćemo se sa tugom vraćati na taj isti pedalj tražeći istinsku radost i sreću: onu koju spoznamo kada uronimo tabane u jutarnju rosu djetinjstva, podignemo ruke ka nebu ispod kog smo rođeni u želji da zagrlimo vrhove osunčanih borova sa obližnjih planina, kada nas bližnji od kojih smo se davno rastali zagrle kao da nismo nikada otuđili korake od njihovih, kada pomilujemo leptira sletjelog na dlan da nam poželi dobrodošlicu, kada poljubimo ružu koja zamiriše dušom nekoga ko je davno otišao u visine ostavivši nam sjećanje na nježne ruke koje su je zalivale, kada osjetimo ukus crvenih ribizli za čijim ukusom godinama žudimo u novom svijetu koji smo vremenom zavoljeli, ali se nismo potpuno navikli, jer nije bio naš oduvijek, te nam se čini da u njemu ništa, ni cvijeće, ni drveće, nemaju isti miris, niti ribizle imaju istu boju i slatkoću kao u to malo zere rodnog mjesta u kom otkrivamo najveću i najednostavniju životnu tajnu: da koraci koje smo napravili po svijetu i svjetskim metropolama u stalnoj želji za znanjem ne donose onoliko saznanja koliko može da nam donese žubor rijeke pokraj koje smo odrastali: da se najveća radost čovjekova nalazi u ono malo prostora na kom je rođen i kom se vraća da bi je ponovo pronašao: u sunčanom jutru u kom nas miluju zraci sunca kao nekad majčina i očeva ruka u bešici, dok zlatna pčela zuji iznad glave lepršajući veselo krilima na kojima plamte sunčani oreoli, donoseći miris poljskog cvijeća koje smo brali majci za rođendane, a negdje u daljini, po osunčanim bregovima zriču zrikavci pjesmu djetinjstva i radosti!
Moja bešika, moj pedalj zemlje, zauvijek!“
Roman ”Moj pedalj zemlje ” se upravo nalazi u redakciji poštovane izdavačke kuće ”Dječija knjiga”, a očekujem da izađe iz štampe krajem maja.
Recite nam neśto više o priči “Jača od vučice”, ostavila je na mene snažan utisak. Uvod je veoma fascinantan! Citiraću Vas:
Gospode dao si mi život da od njega napravim slovo,
Gospode dao si mi slovo,da od njega napravim reč,
Gospode dao si mi tuge da od njih napravim reč veću od tuge,
Gospode dao si mi radosti da mi osvetljavaju puteve,
Gospode dao si mi dela da od njih napravim život.
– Zbirka pripovijedaka ”Jača od vučice” sadrži priče čija radnja je bazirana na istinitim događajima, inspirisane pričama iz sjećanja moje majke, žene jače od vučice, čiji je, izuzetno neobičan i težak život, inspiracija za istoimenu pripovijetku po kojoj je knjiga i dobila naslov.
Većina priča ima fantastični karakter, skoro nerealne u susretu sa paralelnim svijetom, a istovremeno istinite u često surovoj autentičnosti neobičnih događaja nadnaravne prirode od kojih nam se ponekad ledi krv u žilama dok otkrivamo jasne poruke iz susreta onozemaljskog i ovozemaljskog upućene nama smrtnicima: velikim i moćnim u željama, a tako malim i grešnim u beskraju kosmosa, prolaznim poput pahulje snijega koja se časkom istopi na Gospodnjoj ruci.
Mudrost i plemenitost, istrajnost u vjeri i vjernost dobrim djelima, odlika su junaka ovih priča u kojima je jasno podvučena crta između dobra i zla kao i pouka mudrih ljudi koja nas, iako većinom dolazi od nepismenih seljaka starog doba, navodi da se duboko zamislimo nad našim sopstvenim djelima u današnjem modernom životu, koje svakodnevno donosi napredak tehnike, ali nas udaljuje od osnovnih životnih elemenata: vjere i iskrenosti. Podsjeća nas da je, kako kaže mudri vidovnjak djed Dodo u priči ”Digni se Maro”, ”život samo prstohvat radosti, a šaka tuge”, ali je stvoren da se živi dokle mora i da se nada do zadnjeg trena; ”jedna gobela u kal druga iz kala” i tako uvijek i zanavijek u vječnom životnom viru.
Sama priča ”Jača od vučice” posvećena je ženi samarićanki kojoj sam s'pravom dalo ovo impresivno ime: mojoj majci Novki, vučici, duše mekanije od pamuka. Ženi koja ima srce veće od planete i hrabrost da živi život i sve nedaće, muke, bolesti i nevolje bez straha. Rođenoj da preživi tifus, tumor na mozgu, srčani udar, operacije arterija u nogama i da sa pisemejkerom ispod kog kuca srce lavice majke, bude živi dokaz jačine i važnosti mentalne snage.
Majci heroju, sa dva rata iza sebe (drugi svjetski rat, rat u Bosni i bombardovanje u Srbiji) i koliko puta na ivici života i smrti, koliko selidbi i premještaja, koliko proživljene muke, a opet sa osmijehom na licu, izvor inspiracije, života, snage, ljubavi, čija živa inteligencija u 89,oj godini i snaga volje grije ne samo mene već svakog čovjeka koga njena ruka dotakne ili njen osmijeh pomiluje.
Da li imate još neku ljubav osim pisanja?
– Veoma važno mjesto osim pisanja za moje bitisanje i opštu sreću i ravnotežu moje prilično emotivne ličnosti zauzima pjesma. Ovu ljubav i talent naslijedila sam od oca muzičara u čijem sam krilu odrasla; uz njegov umilni glas koji je pjevao o ljubavi, uz zvuk gitare čiji tonovi su se vremenom pretvorili u jasnu poruku: note na kojima je započeo moj život postale su vodiči na mom životnom putu na kojem koristim stečeno nasljeđe: iskrenost i čovječnost, najveće bogatstvo duše u težnji za harmonijom života u svjetlosti. Inače sam član hora ”Biseri” koji uspješno djeluje već nekoliko godina. Vođa hora je Boris Bartula, moj brat, profesor muzike čiji su neprikosnoveni talent i znanje uvijek bili moja lična inspiracija na ovom polju. Najviše sam naklonjena etno i duhovnoj muzici, ali ne isključujem nijedan žanr, jer muzika daje ono što nam je Platon još davno ostavio u zapis: dušu svemiru, krila umu, let mašti i svemu što postoji!
Da li biste želeli za kraj da poručite nešto našim čitaocima?
– Potražimo izvor radosti u onom što imamo a ne u onom šta drugi imaju.
Život imamo, napravimo od njega najbolje što znamo, jer drugi nemamo. Nikada ne koračajmo pogleda uprtog na dole, već uvijek na gore, jer i kada nam se čini da je život, kao što to slikovito kaže moj pradjed Bogdan u priči ”Dodovi snovi i viđenja”: šaka tuge a prstohvat radosti, ne zaboravimo da taj isti život počiva na principu kola sreće: ”jedna gobela u kal druga iz kala” i tako uvijek i zanavijek.
Slavica MOMAKOVIĆ
