Posle ogromnog uspjeha autobiografije Fajront u Sarajevu, prodane u preko 100000 primjeraka napravili ste pauzu u pisanju a onda sve iznenadili i oduševili romanom Solonuska 28 za koji ste dobili nagradu Momo Kapor. Ovih dana  je izašao i drugi dio buduće triologije: Solunska 28 O prijateljstvu i izdaji. Kakve su reakcije kritike, kakve čitalaca i da li ste vi lično zadovoljni reakcijama?

– Ja sam prilično iznenađen dobrim reakcijama na nastavak priče o Solunskoj ulici. Moje iskustvo mi govori da je mnogo teže napisati drugi dio nečega od prvog. To je isto i sa albumima. Uvjek se poslije drugog albuma vidi koja će grupa biti dugovjećna, a ko je svirao samo jedno ljeto.

Posle spektularnog koncerta na Tašu i na promociji nove knjige u SKC nastupali ste sa svojim bendom Osiromašeni uranijum i izveli pjesmu koja u vašoj knjizi zauzima čak dva poglavlja, Lili Marlen, sa tekstom koji ste vi napisali. Koliko često sada planirate da nastupate i planirate li neku turneju uskoro preko okena u Dijaspori? Bilo bi zaista sjajano da u isto vrijeme ljudi imaju priliku čuti dobru muziku i imaju promociju vaših sjajnih romana.

– Ja sam se muzički penzionisao prije sedam godina, ali su me mangupi natjerali da ponovo izađem na scenu. Hvala im. Bilo je divno. Imam namjeru da nastavim da sviram, ali ne u onolikoj mjeri u kojoj sam svirao prije srčanih problema koje sam  ostavio iza sebe. Naravno da planiram i koncerte preko okeana. Kanada i Amerika bi trebale da budu u maju iduće godine. Još nisu određeni datumi, pa se oko toga ne bih previše izletao, a iduća godina, ili 2021 bila bi dobvra i za Australiju. Uglavnom, bićete na vrijeme obavješteni. U8želio sam se svirke.

Imate divnu porodicu koja ste pažljivo držali podalje od medija i javnog života, kćerka Jana i sin Srđan su danas odrasli, obrazovani mladi ljudi koji su u inostranstvu. Vaša kćerka Jana inače balerina promjenila je zanimanje i u Bernu radi kao veterinar što mi je divno. 

– Promjena zanimanje je normalna i česta kod nas na Zapadu dok ovdje u Srbiji čini mi se da i roditelji i djeca očekuju da im neko omogući isključivo da rade to što su završili kao prvi izbor. Kaka VI vidite danas porodicu i vaspitavanje djece u na Balkanu, u Srbiji pre svega?

Podizanje djece je najteži i najkomplikovaniji zadatak kojeg čovjek ima ispred sebe. Mnogo je lakše dobiti nobelovu nagradu nego pravilno odgojiti dijete. To podizanje je još teže u kapitalizmu ovoga tipa u kome se mi danas nalazimo. Kako im pokazati pravi put, odmjetriti vrijednost koje bi trebalo da prate, način razmišljanja… to od mnogo čega zavisi. Nema nekog recepta. Svako dijete je svemir za sebe i nema nikoga u vasioni koji je isti kao i ono. To je borba… ali je lijepo.

Kako roditelji da sačuvaju porodicu i nametnu djeci prave vrijednosti  kad ih sa svih strana bombarduju nemoralom, nasiljem, pohlepom i opravdaju put do slave i novca po svaku cijenu?

– Ne možete djecu držati u stalklenom zvonu odvojeno od svijeta u kojem živi. To tek može da bude pogrešno. Svijet je takav kakav jeste, ponekad loš, ponekad dobar, ali u svakom slučaju zanimljiv. Oni samo moraju da nađu sebi mjeru u tom svijetu, na putu ka sreći.

Posle zdravstvenih problem koje ste imali Vaša oza mira i mjesto gdje punite baterije je Kosmaj. Sem što ste postali ozbiljan majstor za pravljenje rakije čime se još bavite i kako se opuštate na Kosmaju?

– Jako volim da šetam. To me u potpunosti smiruje. Kretanje kroz šumu je neka vrsta nirvane koju je teško objasniti onome ko nema tu naviku. Šuma sa vama diše i vi postajete dio nje.

Kako se jedan naderalista, roker i gradska faca snalazi u poslovima na selu?

​- Da mi je neko, u vrijeme dok sam počinjao sa nadrealistima rekao da ću za tridesetak godina živjeti u jednom selu u Šumadiji pomislio bih da je lud, ali život je nepredvidiv i nikad mu ne reci nikad. Ono što me privlači ka selu je upravo taj kontakt s prirodom od koje su gradska djeca u potpunosti otuđena. Priroda je nešto što nas hrani i u njoj postoji lijek za sve bolesti koje nas pogađaju. Potrebno je osluškivati je, povinovati se njenim zakonima i lijek će doći samo od sebe. Bitno je da ga prepoznamo.

Motive za temu svojih romane pronašli ste u prošlosti svoje porodice jer i ako ste Sarajlija, Beograd i Solunska 28 su dio istorije vaše porodice. Vaš otac je čak dva puta bio izbjeglica u Beogradu i 1941 i ponovo 1992g a do pre neku godinu niste ni znali da je kuća u Solunskoj 28 na Dorćolu pripadala vašoj porodici. Meni je jedna od vaših najdržih rečenica, da samo u palankama pitaju ljude odakle su došli ili gdje su rođeni. Sarajlije rasute po svijetu odnijeli sa sobom svako bar dio duše svog rodnog grada Koji vama dio starog Sarajeva najviše nedostaje a koji ste dio Beograda najviše zavolili?

– I Sarajevo i Beograd dio su moga unutrašnjeg pejsaža. Nisu to samo ta dva grada. U meni je i Pariz i Skopje. To su gradovi u kojima sam boravio dovoljno dugo da u meni ostave trag. Sarajevo je, naravno vezano za mladost, pa je i prirodno da se najviše sjećam svoga Koševa, kojeg sam podrobno opisao u Fakrintu u Sarajevu.

Preselivši u Beograd, sasvim slučajno smo se zatekli na Dedinju, ali ne onome Dedinju kojeg ljudi poznaju po vilama i zvučnim imenima njegovih stanara, nego onome drugome, mnogo ljepšem Dedinju na kome živi “normalan svijet”. Berograd je grad u kome ljudi mnogo drže do “svoga kraja”, kako oni zovu djelove grada u kojem su odrasli. Moja djeca odrasla su na Dedinju, to je njihov kraj, i prirodno je da je to i za mene najdražio dio Beograda.

Za kraj recite mi koju muziku slušate ovih dana i koju bi vi knjigu sa Sajma ili uopšte preporučili našim ljudima u Dijaspori?

– ​Ja svašta slušam… od Bramsa do Beogadskog sindikata… od Šabana Bajramovića do Lu Rida… zavisi ta mi padne pod ruku. Nije to slučajno. Kako starim, muziku počinjem da djelim samo na onu koja me uzbuđuje i onu koja me ostavlja hladnim.

Što se knjiga tiče, sve više i više čitam naše domaće autore. Imam osjećaj da se sada pojavila jedna posebna, darovita generacija pisaca koja će sasvim sigurno ostaviti dubok trag u našoj književnosti. Tu mislim da pisce mlađe generacije, Kecmanovića, Žurića, Stoiljkovića, Maroevića. Ja se, nažalost, ne mogu svrstati uz njih, zbog godina, ali rado bih bio dio te ekipe.

Dragana PETROVIĆ


1 KOMENTAR

POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here
Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila