Piše: Rade BERAK
Put za Republiku Srpsku uvek je poseban doživljaj koji je teško opisati. Ovoga puta, destinacija nam je bila Bijeljina, tako da smo, umesto kroz Hrvatsku, krenuli ka prelazu Rača. Cveta je pevušila “plači mala plači, ost’o sam na Rači…” od pokojnog Bore Drljače i još pokoji “hit”, čisto da nam putovanje učini zanimljivijim.
Put nas je vodio u etno selo “Stanišić” na ulazu u Bijeljinu. Hotel “Ras” je bio bukiran od strane našeg starog prijatelja, semberijskog biznismena Milenka Stevanovića (Gazda Milenko, kako ga svi zovu) kod koga smo istog dana (27. jula) pozvani na dve proslave – krštenje unuka Relje i proslavu njegovog 60. rođendana. O tome sam već pisao u posebnom članku pa se neću time baviti. Jedino da spomenem da smo posle skoro 15 godina sreli prijatelje iz Melburna Vasu i Ljubicu Pitra koji su držali čuveni restoran Lygon Stakehouse and Charcoal Grill. U međuvremenu, oni su se preselili na Gold Coast a dobar deo godine provode u Evropi.
ETNO SELO STANIŠIĆI
Ovo je prvo etno selo na prostorima bivše YU. Najbolje bilo i još uvek je bez obzira što su mnogi “ukrali” ideju otvarajući slične projekte.
O Etno selu Stanišići, najlepše je opisano na njihovoj zvaničnoj web stranici.
“… Nalazi se na izlazu iz Bijeljine, na trećem kilometru prema Pavlovića mostu. Ovo Etno selo vraća nas precima i prirodi, i budi u nama divljenje prema jednostavnosti nekadašnjeg načina života. Ovde se odmaraju oči i duša, čovek postaje plemenitiji, ali i mudriji slušajući žuborenje potoka i rad vodenice.
Osnovano je 2003. godine, zahvaljujući inspiraciji Borisa Stanišića. Više od nekoliko godina on je putovao po srpskim selima srednje Bosne u potrazi za starim kućama i predmetima, koji će sačuvati predstavu o jednom vremenu i kulturi življenja sa kraja 19. i početka 20. veka. Rezultat je autentično planinsko selo u sred semberske ravnice.
U selu se danas izdvajaju dve celine. Jedna prikazuje svetovni život i izgrađena je od drveta. Čine je drvene kuće – brvnare sa pokućstvom koje im je vekovima pripadalo. Kuće povezuju popločane kamene staze, a u centru sela su dva jezera. Druga celina je duhovnog karaktera i predstavljena je srednjevekovnom arhitekturom građenom u kamenu, koja je u stvari skup replika istorijskog i religijskog značaja.
Selo čine vodenice, mlekarnik, kovačnica, kameni bunar, ambar i autentične drvene kuće, sa prikazom pokućstva i narodnih nošnji. Mlin potočar je napravljen 1937. godine i još je u upotrebi kao i vodenica iz 1917. godine u kojima se još uvek melje brašno za pogačice koje se služe u restoranu. Unutra se nalazi sve što je mlinaru bilo potrebno za boravak u njemu za vreme sezone mlevenja žita.
Mlekarnik je iz 1948. godine. To je zgradica za preradu mleka i čuvanje mlečnih proizvoda, sa svim drvenim posudama. Mlekarnici su bili dobro provetreni i čisti, a u njih su mogle ulaziti samo žene koje su se time bavile. Kuće pripadaju dinarskom tipu, pravljene su od drveta i sa visokim krovom. To je malo apartmansko naselje gde su kuće spolja autentične, a enterijer je prilagođen savremenim potrebama gostiju. U jednoj od kuća smeštena je suvenirnica (istu je Cveta dobro “poharala” i ponela značajan broj suvenira), koja nudi proizvode starih zanata i domaće radinosti. U fazi izgradnje je još nekoliko objekata u koje će biti smeštena kovačnica, tkačnica i grnčarska radionica. Svi objekti ove celine smešteni su u blizini jezera i potoka koji između njih vijuga, a povezani su stazama popločanim kamenom. Sa izvora stalno dotiče čista voda koja je svuda po selu i svojim tokom simbolizuje izvor života, postojanje i trajanje.
Duhovna celina nas vraća još dublje u prošlost i sačinjena je od replika objekata sa raznih mesta obeleženih pravoslavljem. Sa svetovnim delom sela povezano je velikim kamenim mostom koji je replika Kozje ćuprije iz Sarajeva. Preko njega se dolazi do Krstionice koja je rađena po uzoru na malu crkvu koja postoji na Aljasci. U srcu ove celine je manastir Svetog oca Nikole, replika manastira Kumanice, zadužbine Nemanjića i u njemu su položene čestice moštiju Cara Uroša i Svetog oca Nikolaja. Takođe se nalazi kivot sa česticama moštiju Svetog oca Nikole. Pored manastira se nalazi manastirska kuća (konak) koja predstavlja izuzetan primjerak srednjevjekovne gradnje.
U blizini monaške kuće, na jezeru, nalazi se kameni amfiteatar sa 380 mjesta, predviđen za kulturne manifestacije pod vedrim nebom …”
Mi smo, kako sam napomenuo bili smešteni u hotelu “Ras”. To je luksuzni objekat, sa 5 zvezdica i izgrađen je po najvišim evropskim standardima projektovanja i gradnje. U istom smo ostali tri večeri, a ja sam imao i malu “nezgodu”. O čemu se radi? Trebao sam sići do restorana sa četrvtog sprata gde smo imali sobu, do prvog sprata da doručkujem i donesem Cveti u sobu njen doručak. U lift su osim mene ušle i dve sobarice – jedna srednjih godina a druga u tinajdžerskim godinama. I, samo što smo krenuli nadole, lift se zaglavio. Mlada devojka je prebledela i pokazivala znake panike. Mi smo je tešili a iskusnija sobarica je pozvala recepciju da prijavi šta se desilo. Ostadosmo tako zaglavljeni u liftu čitavih 20 minuta, sve dok nisu došli majstori koji su mehanički postepeno spustili lift, tek toliko da možemo kroz otvor nešto veći od pola metra, biti izvučeni od osoblkja koje s utu okupilo. Neverovatno iskustvo, ali Bože moj, događa se…
Vreme koje smo proveli u Etno selu je bilo kvalitetno i za pamćenje. Pored toga što smo posetili par vrhunskih restorana na otvorenom, sretosmo tu i nekoliko poznanika iz Australije, pre svega Vignjeviće i Bulatoviće koje poznajemo iz crkve Sveti Sava u Greensborough. Cveta je stigla da pozdravi i prelepe labudove koji su ponosno plovili bistro i čistom vodom improvizovanih jezera.
Naravno, posetili smo i Bijeljinu koja je glavni grad Semberije. Cveta je iskoristila priliku da obiđe zlatare, ovoga puta nije kupovala nego je tražila da joj poprave prsten koji je bio napukao.
Posetili smo i imanje u Kojčinovcu gde Gazda Milenko živi. To je u stvari prava hacijenda sa najmodernjim čudima arhitekture. Šta više, tu je i okrugla platform ana kou sleću helikopteri Milenkovih partnera kojih ima širom Evrope i sveta.
Izdvojili smo i par sati da posetimo i mamu od naše prijateljice iz Melburna Jadranke Stojanović. Bili smo domaćinski i od srca dočekani.
PUT KA TREBINJU
I došao je trenutak da Semberiji kažemo hasta-la-vista i krenemo prema slavnom Dučićevom gradu – Trebinju. Put je celo vreme vodio kroz Republiku Srpsku i svakome kome se ukase prilika, preporučujem da se provoza tim rajem od prirode.
Napunismo gorivo do vrha i pošto se prekrstismo, krenusmo prvom etapom koja je trebala da završi u Brodu na Drini. U pitanju je put od 244 kilometara ali budući da se treba voziti preko “brda i dolova” potrebno vam je nešto više od četiri sata vožnje.
Tek od Bijeljine, preko ili pored Janje, Banje Koviljače, Kozluka, Zvornika, Konjevića, Milića, Vlasenice, Kraljevog polja, Han Pijeska, Sokolca, Rogatice, Ustiprače, Goražda, Uskotline, Foče, sve do Broda gde se put razdvaja – desno prema Sarajevu a levo prema Trebinju odnosno Nikšiću. Vožnja pored kultne reke Drine je doživljaj sam po sebi i prosto vam oduzima dah.
Tu u blizini Broda, stadosmo da e okrepimo u roštiljnici “Rim”. Ćevapi su bili vrhunskog kvaliteta, a ja sam ih “zalivao” Zaječarskim pivom, dok se Cveta, uz kafu i “fumare”, osvežila sokom od breskve. Iako je bila nedelja, kola su poput osa zujala na sve strane. Konobar koji je pokazao vrhunske sposobnosti u ugostiteljstvu, priča nam kako tui ma puno sudara jer je rakrsnica baš opasna. Trebalo bi tu postaviti semafor, pomislio sam u sebi, ali to je problem za one koji žive tamo i voze se tim putevima.
Ostadosmo u roštiljnici skoro sat vremena i onda, uz oprez, uključismo na put koji je vodio prema Trebinju. Priroda je i dalje bila fascinantna. I dalje smo pored Drine, jezdili prilično dobrim putem, a istu smo polako počeli gubiti iz vida i udaljavati se od nje kod mesta Mješaji.
Sledeće mesto kroz koje smo prošli bilo je Tjentište. Tu je dozvoljena brzina od sto kilometara. Posmatrao sam koliko se moglo uz vožnju to nekadađšnje sveto mesto komunizma, kako je na neki način oronulo i delovalo je prilično sumorno i tužno. Na putu nas je opčinila reka Sutjeska, toliko opevana u Drugom svetskom ratu. Pored nje smo vozili sve do područja Gacko gde smo počeli da se udaljavamo udesno od nje.
Bilo kako bilo, kroz Lađeviće, pored Bileća čije jezero nas je prosto opčinilo, distance od oko 32 kilometra, putem koji nije za slavlje, ugledasmo grad Trebinje glavni centar republike Srpske za hercegovački deo.
TREBINJE, NAJLEPŠI GRAD REPUBLIKE SRPSKE
Mnogi hroničari, putopisci i (ne)namerni posetioci ovaj grad smatraju najlepšim u Republici Srpskoj. Po meni je to Banja Luka, ali ukusi su različiti i o njima nečemo raspravljati.
U centru grada koji je zapravo ogromna pozornica načičkana sa restoranima, hotelima i zgradama građenim od specijalnog kamena, drvećem platana, što ga čini jedinstvenim, dočekaše nas naši dragi prijatelji Đurići – Goran sa suprugom Draganom i sinovima Danilom i Vukom.
Ukratko ću vam, dragi čitaoci, predstaviti ovaj prelepi grad. Da ne bih otkrivao “toplu vodu”, poslužiću se delimično zvaničnom statistikom sa njihove web stranice.
“… Trebinje je najjužniji grad Republike Srpske i BiH. Nalazi se u dolini reke Trebišnjice, na tromeđi BiH, Crne Gore i Hrvatske.
Grad ima oko 30.000 stanovnika, od čega više od 75 odsto živi u urbanom delu grada. Na teritoriji grada nalaze se i tri granična prelaza: dva sa Crnom Gorom (prema Nikšiću i Herceg Novom) i jedan sa Hrvatskom (prema Dubrovniku).
Područje grada je veoma bogato prirodnim potencijalima (umerena klima, voda, sunce, vetar, lekovito bilje i dr.) koji još uvek nisu dovoljno iskorišteni. Privreda Trebinja se najvećim delom oslanja na elektro-energetski sektor i jednim delom na prerađivački sektor. Međutim, u poslednje vreme, prednost se daje razvoju poljoprivredno-prehrambene proizvodnje, turističke ponude i preduzetništvu u turizmu, pošto u ovim sferama Trebinje ima značajne komparativne prednosti u odnosu na druga mesta, te nedovoljno iskorištene potencijale.
Bogato kulturno-istorijsko nasleđe, klima i povoljan geografski položaj su značajno uticali da u projekciji budućnosti razvoja Trebinja turizam zauzme posebno strateško mesto. Posebnu pažnju brojnih turista, osim starog gradskog jezgra izgrađenog u mediteranskom stilu, privlači park Jovana Dučića i specifičan botanički i ugostiteljski kompleks od šesnaest stoletnih platana – letnja bašta. Tu je i vojno utvrđenje s početka 18. veka, Stari grad ili Kastel, sa svojim uskim uličicama, voltovima, kapijama i kamenim zdanjima, Osman-pašinom i sultan Ahmedovom džamijom, Muzejom Hercegovine, brojnim kafićima, restoranima i buticima.
Reka Trebišnjica, najduža ponornica u Evropi, deli Trebinje na dva dela. Trebišnjica je, prema kazivanju brojnih građana i posetilaca, reka neobične lepote i čistoće. Na njenoj desnoj obali u Policama, pored Perovića (Arslanagića) mosta, smeštena je crkvica pored koje je sahranjen trebinjski župan Grd. Vlastelin Grd leži pod najstarijim poznatim stećkom u čitavoj Republici Srpskoj i BiH. Gradske obale Trebišnjice spajaju tri mosta.
U Trebinju i njegovoj okolini su i neki od najpoznatijih srednjovjekovnih manastira. To su: manastir Svetog Petra i Pavla u Petrovom polju, Zavala na obodu Popovog polja, Tvrdoš u istoimenom mestu pored Trebinja kao i manastir Duži koji je ranije bio sedište eparhije, a u 19. veku sedište ustaničkog štaba Luke Vukalovića i Miće Ljubibratića.
U gradskom parku “Jovan Dučić” smešten je Saborni hram Svetog preobraženja Gospodnjeg. U Mostaćima je značajan kulturno-istorijski spomenik – Crkva Svetog Klimenta. U samom srcu grada nalazi se rimokatolička katedralna crkva posvećena Rođenju blažene Device Marije, izgrađena početkom 20. veka. U neposrednoj blizini Petropavlovog manastira nalazi se Pavlova pećina, svojevrsno stecište hodočasnika i mesto gde je, prema predanju, Sveti Pavle, na svom putu za Rim, jedno vreme propovedao.
Na Crkvini iznad Trebinja nalazi se Hercegovačka Gračanica – zadužbina Branka Tupanjca, ktitora i izvršitelja Dučićevog testamenta. U ovoj crkvi, prema Dučićevoj želji, počivaju pesnikovi zemni ostaci. U Popovom polju, u Mrkonjićima, nedaleko od Trebinja, na temeljima rodne kuće svetitelja i čudotvorca Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog izgrađen je Duhovni centar – metoh Petropavlovog manastira.
U Policama, u Brankovini, nalazi se jedna od najbolje očuvanih srednjovjekovnih kula u Hercegovini – Kula Brankovića, odnosno tvrđava deda ili oca Vuka Brankovića.
Na putu za Bileću je manastir Dobrićevo, vredan spomenik kulture sa freskama koje su, najverovatnije, ili delo poslednjeg velikog vizantijskog živopisca Georgija Mitrofanovića, ili nekog od njegovih najboljih učenika.
Turističku ponudu grada upotpunjuju izletišta nadomak Trebinja – Jazina, Ubla, Lastva, Studenac, te brojni restorani sa letnjim baštama, hoteli, moteli i drugi smeštajni kapaciteti. Značajnu ulogu u promociji Trebinja kao turističkog centra ima Turistička organizacija grada Trebinja, koja je do sada realizovala niz projekata važnih za izgradnju turističkog identiteta grada.
Istorijska retrospektiva Trebinja svedoči da je grad oduvek važio za kulturni centar na predelu današnje istočne Hercegovine. Bogato kulturno nasleđe, brojni kulturni i istorijski spomenici, duga tradicija i savremene kulturne tendencije spajaju se u jedinstvenom ambijentu grada.
Trebinje je danas moderna kulturna zajednica, sa brojnim kulturnim preferencijama poput narodne tradicije, muzike, pozorišta, filma, književnosti i drugog umetničkog stvaralaštva. Kulturni afiniteti se baziraju na sintezi tradicionalnih i savremenih umetničkih izraza, gde se poštuju i cene kulturni tokovi koje smo nasledili, kao i oni novi kojima težimo kroz sve češće raslojavanje monokulturne tradicije i uvažavanje multikulturalnog nasleđa koje nam je u prošlosti povereno.
“Trebinje – grad kulture”, zamišljen u kontekstu evro-mediteranske kulturne tradicije, svojevrsno je zaveštanje Jovana Dučića, jednog od najznačajnijih srpskih pesnika. Koncept Trebinja kao grada kulture gradi se na bazi kulturnih manifestacija koje, kao stecište eminentnih umetnika, prevazilaze regionalni i državni karakter. Pre svega, to su, već tradiconalno Trebinjsko kulturno leto – manifestacija koja već niz godina, od aprila do oktobra, svojim raznovrsnim sadržajima privlači brojne ljubitelje umetnosti.
Osim navedenog, Trebinje je i ekonomski, zdravstveni, obrazovni i sportski centar istočne Hercegovine. Ovde se nalaze brojne obrazovne ustanove, škole, fakulteti, muzej, legati, galerije, likovne kolonije, amaterska pozorišta, kulturno-umetnička i sportska društva. U Trebinju postoje tri visokoškolske ustanove: Akademija likovnih umetnosti, Fakultet za proizvodnju i menadžment i Visoka škola za turizam i hotelijerstvo…”
Mi smo se smestili u hotel “Platan” za koji nam rekoše da je u vlasništvu čuvenog košarkaša, danas predsednika Evrolige, Dejana Bodiroge i bivšeg vladike hercegovačkog a danas dizeldorfskog g. Grigorija. Bilo kako bilo, hotel je na svetskom nivou, počev od usluge pa do smeštaja.
Zajedno sa Đurićima, iskoristili smo priliku da prošetamo Trebinjem. Slikasmo se ispred spomenika velikog Jovana Dučića, a Cveta je iskoristila priliku da je kamera ovekoveči pored Anđelkine kapije, gde se snimala čuvena serija “Ranjeni orao”.
Naravno, posetili smo i hram Svetog Preobraženja Gospodnjeg koji je smešten u parku Jovana Dučića i predstavlja monumentalnu građevinu, arhitektonsku mešavinu više stilova gde dominira romanski, odnosno gotski nad vitzantijskim. Zanimljivo je da je njegova gradnja trajala punih 20 godina. Započeta je 1888. i završena 1908. godine.
Naveče smo otišli na večeru u poznati restoran “Ras”, gde smo imali baš lepu anegdotu. Služila nas je jedna lepa Srpkinja iz Sarajeva koja je udata za Trebinjca. Ona je bila toliko ljubazna i prijatna da nas je sve opčinila. Njen osmeh i glas Klaudije Kardinale je samo ulepšao ambijent. Kada smo završili sa večerom, ja kažem mlaćem sinu od Đurića, Vuku koji je tada imao svega 8 godina da bi bilo lepo da „tetu isprati do kuće“. A mali vragolan čiji je IQ neverovatno visok, šeretski odgovori: „Bih ja rado, ali nemam dozvolu za auto a i mali sam“. Svi smo se od srca nasmejali.
Nakon što smo se dobro naspavali, bili smo spremni da krenemo za Crnu goru. Destinacija nam je bila Petrovac na moru.
Od Trebinja do graničnog prelaza Sitnica tek je nekih 20 kilometara, a vožnja je krivudavim putem kroz kamenito područje, lepo na svoj način. Mi smo taj deo relativno brzo prešli, pogotovo što je Goran vozio ispred i činilo mi se da mu je „200 na sat“ od Ivana Gavrilovića, omiljena pesma. Pratio sam ga sa zaostatkom od pola kilometra. Goga bi mogao odmah da se angažuje u vožnji Formule 1. Oborio bi sve rekorde!
Na prilazu granici sa Crnom gorom obuze me neka blaga jeza jer se setih davnih 70-tih kada sam poslednji put tuda prolazio kada je to bila jedna država. Gužva na prelazu nije velika. Dok čekamo strpljivo u koloni, prilaze nam lokalni konji koji pasu pored puta. Jedan od njih ima i zvono. Verovatno im je glavni dasa. Cveta ga „časti“ bombonama i pomfritom. Daje mu i vodu iz flaše. Ako ovo pročita društvo za zaštitu životinja moglo bi joj dodeliti i medalju.
Carinici i sa BiH i crnogorske strane su ljubazni i za desetak minuta smo bili na teritoriji Crne gore, na putu za Petrovac. O boravku u zemlji stijenja i kamenja u sledećem nastavku.