Boraveći u Beogradu, 2003. godine, zahvaljujući Jeleni Golubović, uspeo sam da intervjuišem legendarnog glumca Milana Laneta Gutovića, za Srpski Glas čiji sam tada bio urednik. Nažalost, Lane je, 25. avgusta preminuo od posledica raka na plućima. Budući da će danas, na dan Velike Gopojine (Uspenije Presvete Bogorodice), 28. avgusta, biti sahranjen pore oca i majke i rodnoj Umki kod Beograda, osećam potrebu da obnovim taj intervju koji, posle punih 18 godina, ima istu vrednost i s toga, ništa ne bih ni oduzeo ni dodao.
Doći do Milana Gutovica poznatog po nadimku Lane je lako. Jedan telefonski poziv i vi ste u razgovoru sa legendom srpske pozorisne i filmske umetnosti. Dobiti intervju sa Lanetom je vrački teško. Poznat po tome sto retko daje izjave Lane bas bira za koga će a za koga ne da priča. Ipak, upornošću a što ne reći i vezicama sa strane “dočepali” smo se poznatog glumca i dogovorili intervju. Po njegovoj želji mesto razgovora je bio restoran “Kovač” u blizini stadiona “Crvene Zvezde”.
Sedimo u letnjoj bašti okruženi bršljenovima, pijuckamo kafu i sok od jagode (!) I, započinjemo razgovor.
Kad kažemo Lane Gutović ljudi nesvesno pomisle na onaj Vaš čuveni “Kabare” kojim ste Vi, pretpostavljam, pokušali taj vid da izvučete iz senke drugih vidova pozorišta. Da li je to tačno?
- Hocu da kažem da je najteži pozorišni oblik taj koji sam ja imao prilike da radim i to je bio “Kabare”. I upravo zbog toga se i bavim tim. On pre svega podrazumeva nastup koji je samostalan. Ne podrazumeva pomoć drugih vidova kojima se pomaže u pozorištu. Znači muzika i šta ja znam. Ovo traži poseban stav. Čovek koji ima svoj stav prema životu i taj stav iznosi na jedan način koji bi trebalo da bude najbliži jednom običnom čoveku. Zato se bavim tim pozivom, tom vrstom pozorišta iako znam da je dosta teško to činiti. Pogotovo baviti se satiričnim pozorištem što ja često radim. Vrlo mi je teško ali izazovno i lepo. Meni se sviđa.
Zahvaljujući satelitskoj TV i mi u Australiji imamo priliku da Vas gledamo uoči dnevnika na “Pinku” pod imenom “Od ovoga ne škodi”. Je li to satira ili humoreska kojom Vi dočaravate našu srpsku svakodnevnicu ili je u pitanju nešto drugo? U stvari koja je Vaša poruka iz toga?
- Ne znam. U principu za poruke koristimo poštare. Ja ne prenosim nikakve poruke niti sam ovlašten da to činim. Time imam poruku da zabavljam ljude. Ako ne može da nauči bar da zabavlja. Ali ne može da škodi.
Ipak, ima stvarnosti u onome što govorite i onaj ko zna da čita između redova tačno može da vidi o čemu se radi.
- Ovi koji ne znaju da čitaju između redova oni su nepismeni.
Vi ste i pozorišni i filmski glumac ali i poslovan čovek. Kako uopšte uspevate da povežete sve to?
- U zadnje vreme i ne povezujem. To se samo povezuje ako ume a ako ne ume ja ih ne povezujem. Teško mi je da radim sve poslove odjednom. Teško mi je da radim i posebno a više me i mrzi da radim, da vam kažem pravo.
Jelena Golubović
Vaša mlada koleginica Jelena Golubović mi reče da je “Lane glumac i čovek koji ima stila”. Koliko je imati stila važno za jednog glumca?
- U umetnosti postoje tri faze. To je već teorija obradila. Postoji imitacija, manir i stil. Tri stepena. Imitacija je najprimitivniji oblik. Manir je ono što ima jedan čovek, videće to na jednom drugom čoveku ako odgovara onda uđe u njegov manir, njegov stil i način i počne da ponavlja ono što je video kod drugih ljudi. Stil je ono što čovek mora da izgradi sam sa sobom i u sebi. Čovek koji ima stil je autonomna ličnost. Njega ljudi traže i žele da gledaju i da slušaju. Čoveka koji je manirisan ljudi traže ali radije traže original. Ove ljude koji rade na nivou imitacije traže kao majmune, kao one koji umeju da onomatopejom umeju da pokažu ono što bi neko po njihovom mišljenju trebao da bude zanimljiv.
Jedno vreme Vas nije bilo u javnosti. Naročito devedesetih. Ako nije tajna šta ste radili tada, čime ste se bavili?
- Pa nisam bio u Beogradu i mislim da je to sasvim dovoljno. Vratio sam se devedeset i neke godine. Tri godine nisam bio tu.
Dobar deo Vaših kolega je zabrazdio u politiku. Da li ste vi politički angažovani, kojoj stranci pripadate i šta uopšte mislite o politici?
- Nisam se bavio politikom. Nisam i ne verujem da ću. Moguće jednog dana ako se bude bitno promenilo u mom životu da ću da se bavim i time. Reći ću i zašto. Posao glumca je posao manipulanta. Ja vas lažem i što sam veštiji lažov to sam vama bolji glumac. Ja to činim da bih živeo i da bi vama učinio neku vrstu zadovoljstva. Političar je takođe manipulant. On to ne radi da bi on živeo nego radi da bi i vas izmanipulisao da radite za njega i to dugo i godinama. Za mene ne treba da radite godinama već samo malo i da platite kartu. I zbog toga i ako bih se bavio i politikom bio bih dvostruki manipulant. Meni je dosta ovo jedno.
Da li lakše onda glumiti u profesiji – dakle u pozorištu ili u životu uopšte?
- Ja u životu izbegavam da glumim a u pozorištu, u igri na sceni, postoji jedno posebno mišljenje koje glasi: “Kad mi se glumi onda ti je dosta ono što ti je dao Gospod Bog”. Umetnik u tome, što manje učestvuje to bolje. Ja se trudim da što manje učestvujem u ovome a ono što mi je dao Gospod to vam pokazujem. A vi sad uzmite to ili ostavite. Očigledno uzimate jer ste došli da uzmete intervju od mene. To je dokaz.
Kako kao umetnik i građanin ove zemlje gledate na život u Srbiji i Srba u dijaspori?
- Pa Srbi su provaljeni i prokazani. Oni su spopadnuti od velikih snaga i velikih sila. Bili su dugo pod blokadom. U blokadu su ušli što ja objašnjavam na jedan način koji je meni svojstven – klicali su, klicali dok nisu postali neki oblik kliconoša. I kao takvi su bili izolovani. Nama Srbima je vrlo teško da se vratimo u svet. U jedan prirodan tok. Ja nikada nisam živeo u jednom prirodnom toku. A imam mnogo godina. Rođen sam u vreme kada su bili komunisti ovde a sada je postkomunistički period u kome su komunisti na vlast doveli svoju decu. Nisam živeo ni jedan period za koji mogu da kažem da je Srbija ona iz priče koju znam od moje babe, dede itd. A oni kažu da je u njihovo vreme Srbija bila normalna zemlja.
Niste mi rekli kako doživljavate Srbe u dijaspori?
- Nema velike razlike između ljudi koji su ne znam koliko dugo živeli tamo i ljudi koji žive ovde. Mi uopšte u principu kao ljudi, kao osobe teško se menjamo. Srbi se vrlo teško menjaju. To je dobro. Ovi političari nas vodaju te u Evropu, te u svet. Vodaju nas kao majmune. Tamo gde je njima najlepše. Mislim tim ljudima koji rukovode. Srbima ne treba rukovodstvo. Niko ne treba da ih vodi za ruku. Nisu oni slepi. Znaju oni tačno gde treba da idu. Možda se zato i ne menjaju.
Glumci Vašeg kova obično imaju nameru ili želju i da režiraju. Da li je to slučaj i sa Vama?
- To mi je otprilike pitanje kao kada bi kao veran katolik želeo da postanem papa. Ovo što sam glumac mi je sasvim dovoljno i ne treba mi ništa više od ovoga. Sasvim mi je dovoljno. Meni je dovoljno. Kome nije dovoljno nek bude reditelj i političar i sve ostalo.
Šta kao iskusan glumac mislite o mlađim kolegama koji dolaze? Konkretno o Jeleni Golubović, jednoj dinamicnoj ličnosti koja je i posredovala u ovom intervjuu za naš list?
- To ću Vam reći kad ona ne bude tu. U redu je da se priča iza leđa a nikako kad je ona tu. Pošto smo malopre govorili o autonomnoj ličnosti, Srbi imaju dosta jakih ličnosti koje su pod strahovitim američkim pritiskom da od Srbije napravi globalno selo, pa od onih koji pošto-poto žele da nas odvedu u Evropu a mi smo Balkan. Kažem, oni su u jednoj strahovitoj pometnji. Kad se završi neki festival u kome se pojavi zbir predstava kao što je BITEF u kome se pojavi sve što se na svetu napravilo, oni jednostavno ne znaju gde su. Oni su kao udareni mokrom čarapom po glavi. Počnu da se krevelje, bekelje, blesave itd. Takav šok u umetničkom smislu za ljude koji su supersenzibilni zato što su umetnici dovodi do toga da se oni teško oporave od svega. Tu bi trebalo da se više oslone na ono što se oko njih događa, na ono što je najbliže njihovoj prirodi.
Da li ste ikada boravili u Australiji?
- Nisam ali sam zakazao da idem 18. novembra ove godine.
Imate li neko mišljenje, odnosno predrasudu o Australiji?
- Nemam predrasude ali je u svakom slučaju zemlja koja ima malo stanovnika što je preduslov da bude prijatno za život.
Šta biste na kraju poručili Srbima koji žive u Australiji, odnosno čitaocima “Srpskog Glasa”?
- Kazaću im lično kad dođem.
Razgovarao: Rade Berak