Dijana Perić Douglas, ikonopisac, slikarka i osnivač prve škole ikonopisa u Americi, u svom radu objedinjuje duh tradicije i dah budućnosti.
Rođena u zemlji ikonopisa, a rasla i stvarala širom sveta, Dijana je svetski putnik kroz umetnost, istoriju i veru. U ovom intervjuu vodi nas kroz ličnu priču, proces stvaranja, i odgovornost koju nosi svaki potez četkice na svetoj podlozi.
Ovaj razgovor nije samo o ikonama. Ovo je svedočanstvo o ženi koja ne pristaje na polovična rešenja ni u životu ni u umetnosti.
U zemlji ikona, ona čuva dušu boja i zlata, Dijana Perić, umetnica koja je svet pravoslavnog ikonopisa prenela iz Bijeljine do Vašingtona.
Kada umetnost postane molitva, a slikarstvo čin vere, tada nastaje ikona. Dijana Perić, ikonografkinja poreklom iz Bijeljine, danas je jedan od najvažnijih čuvara tradicionalnog ikonopisa na američkom tlu. Njena životna priča je most između dva sveta — korena u pravoslavnoj umetnosti Balkana i misije u očuvanju duhovnog identiteta srpske dijaspore u SAD. Osnivačica škole ikonopisa „Sveti Georgije“ u Merilendu, Dijana svakodnevno prenosi drevno znanje novim generacijama, spajajući boje, duh i tišinu jednog posebnog zanata koji izmiče prolaznosti.
Dijana Perić ne slika ikone da bi ukrasila zidove — ona ih stvara da bi otvorila duše. U vremenu kada se svet ubrzava, a duhovnost često zaboravlja, njena posvećenost postaje svetionik tihe, postojane lepote. Kroz svaku školsku tablu, svaki potez četkice i svaku oslikanu svetiteljsku ruku, Dijana nas podseća da umetnost ne živi u galami, već u svetlosti koja dolazi iznutra.
Njena poruka mladima ostaje jednostavna i snažna: “Budi čovek, traži istinu, stvaraj iz srca, i ono što stvoriš, imaće večnost.”
Dijana Perić je poreklom iz Bijeljine, a školovala se u Bijeljini, Banjaluci i Vašingtonu. Njena posvećenost očuvanju pravoslavne umetnosti i tradicije kulminirala je osnivanjem Škole ikonopisa “Sveti Georgije” u saradnji sa Umjetničkom školom “Odigitrija” iz Bijeljine i Srpskom pravoslavnom crkvom “Sveti Luka” u Vašingtonu.
U saradnji sa Umjetničkom školom ‘Odigitrija’ u Bijeljini (RS, BiH) i Srpskom pravoslavnom crkvom ‘Sveti Luka’ u Vašingtonu (MD, SAD), sa velikom radošću predstaviće nam Školu ikonopisa ‘Sveti Georgije’!
Ova škola predstavlja most između umetničke tradicije Balkana i pravoslavne zajednice u Americi, omogućavajući očuvanje i prenošenje bogate ikonopisne baštine na nove generacije.
Poštovanje za Vas Dijana! Koliko je Vaše poreklo uticalo na put kojim ste krenuli?
Rođena sam u Smederevskoj Palanci, ali sam samo prve dvije godine života provela u Srbiji prije nego što smo se vratili u Republiku Srpsku, u Bosnu. Bijeljinu ipak smatram svojim baznim gradom i za nju vezujem važne prekretnice u životu. Mislim da porijeklo svakako jeste uticalo na put kojim sam krenula, jer su me podjenako oblikovale mogućnosti kao i nemogućnosti. Ipak, želja da se bavim umjetnošću živi još od ranih dana, samo je tabanje tog puta bilo podložno spletom okolnosti.
Sećate li se svog prvog susreta sa ikonom i kako je to oblikovalo vaš umetnički senzibilitet?
Moj prvi pravi susret sa ikonom je bio u Školi ikonopisa Odigitrija. Ikoni sam prišla sa strahopoštovanjem; svjesna kanona koji moraju da se poštuju, ali i hrabrosti koja je potrebna da ikonu predstavimo vjerodostojno i jedinstveno nama. U toku mojih gimnazijskih dana izučavanje ikonopisa je bila jedina prilika za likovnu umjetnost u Bijeljini. U ikonopis sam ušla kroz umjetnost, a u vjeru kroz ikonopis. Smatram da se u životu ništa ne dešava slučajno, te da je moje ukrcavanje u ladju ikonopisa 2012. godine izučavajući vizantijsko slikarstvo pod okriljem crkvene umjetnosti i teologije ikone ipak bila sudbina koja me danas dovela do ovdje gdje se trenutno nalazim. Mislim da je ta duhovna vrijednost oblikovala moje unutrašnje biće, a estetika ikone moj likovni pravac.
Gde ste se školovali i šta biste izdvojili kao prekretnicu u svom umetničkom sazrevanju?
Pored Škole ikonopisa, istakla bih da je moje vrijeme na Akademiji umjetnosti u Banjaluci na smjeru slikarstva bilo ključno za oblikovanje umjetničkog senzibiliteta. Tu sam dobila prvo pravo opširno znanje i izgradila studiozni pristup u umjetničkom izrazu. Likovna akademija je bila moja želja iz djetinjstva. Nakon toga sam upisala Master Likovni program na Korkoran školi za umjetnost i dizajn, koja je dio Džordž Vašington Univerziteta u Vašingtonu, Distriktu Kolumbije (Corcoran School of the Arts & Design at the George Washington University). Tu je moja umjetnička praksa je dobila krila i podjednako se proširila kao i produbila.
Ko su ljudi ili momenti koji su vas posebno inspirisali u Vašem radu?
Umjetnost se radja iz života, stoga pažljivo promatram sve životne situacije kroz koje prolazim i od njih stvaram umjetnost. Umjetnost je introspektivna, kao jedna vrsta terapije. Istakla bih Prof. Mladena Miljanovića u toku mojih akademskih dana, koji me je upoznao sa konceptualnom umjetnošću, Prof. Džejms Šam (James Sham) u toku magistarskih dana koji je prepoznao performans kao najjači vid umjetničkog izraza u mojoj praksi, i protojereja Vasu J. Popovića, koji je trenutno moj mentor i duhovni vodič Škole ikonopisa Sveti Georgije.
Šta za Vas predstavlja ikona – umetnički izraz, molitvu ili oboje?
Ikona je vrsta molitve, a umjetnički izraz je tu da bi nam što vjerodostojnije približio lik svetitelja koji je prikazan. Umjetnost je u službi ikone; nikako obratno. Molitva je sastavni dio i nastanka jedne ikone, ali i našeg odnosa sa njom tokom čitavog života. Molitva je neodvojiva i od moje paralelne umjetničke prakse za koju koristim kapanje osveštanih crkvenih svijeća na platnu (kap po kap), kako bi taj momenat molitve bio zauvijek zapisan. Te radove na neki način doživljavam kao simbiozu ikone.
Kako pristupate radu na jednoj ikoni – da li postoji posebna duhovna priprema?n
Mislim da priprema za slikanje ikone nikada ne prestaje, jer se pripremamo svaki dan kroz život. Trudimo se da živimo hrišćanski i da se duhovno pripremamo kroz Liturgiju. Što se tiče konkretnog rada, važno je upoznati se sa životom svetitelja koji oslikavamo prije nego što započnemo rad na ikoni. Takodje, potebno je smirenje i strpljenje, jer je proces slikanja ikone bezvremenski.
Škola ikonopisa „Sveti Georgije“; kako je nastala ideja da u Americi osnujete školu ikonopisa?
Odluka da osnujem Školu ikonopisa se javila iz želje naših ljudi u dijaspori da izučavaju ikonopis. Nakon što sam održala nekoliko likovnih i ikonopisačkih radionica za djecu kao volonter Srpske škole “Nikola Tesla” u okviru Srpske pravoslavne crkve Sveti Luka u Potomaku, u Merilendu – javilo se podjednako intresovanje i odraslih. Nažalost, na zapadu se brzo živi, a umjetnost kroz duhovni rad od nas zahtijeva da usporimo. Zbog te prirode primjećujem da je opširan i studiozan program Škole ikonopisa možda prekrupan zalogaj za nekoga ko do skoro nije imao ovako blizak susret sa tom mogućnošću. U planu su kraće radionice kako bi se veći broj ljudi mogao upoznati sa osnovama ikonopisa prije upisa u školu. Tehničke stvari se mogu prenijeti instrukcijom i demonstracijom, ali je nemoguće savladati tako zahtjevan pristup u tako kratkom vremenskom roku, mada mi je razumljivo zašto potražnja za brzim rezultatima zvuči primamljivo. Predloženo trajanje škole, 3+1 godina, je samo uvod – to je postavljanje zdrave osnove za individualno usavršavanje, a ikonopis se uči čitav život.
Po čemu je ova škola posebna i koji su Vaši ciljevi u radu s učenicima?
Mislim da je skup mog iskustva u ikonopisu, likovnoj umjetnosti i pedagogiji korisna kombinacija od koje studenti mogu da izvuku maksimum. Takodje, saradnja sa Umjetničkom školom Odigitrija je svakako posebna jer su naši ali i strani polaznici u mogućnosti da se umreže sa većim brojem ikonopisaca i da izlažu lokalno i internacionalno. Takodđe, istakla bih to da je Škola ikonopisa Sveti Georgije bilingvalna, sa časovima na srpskom i engleskom jeziku, kao i to što drži nastavu uživo i na daljinu. Što se tiče rada sa učenicima, moj primarni cilj jeste širenje ljubavi ka pravoslavlju i pomoć pri izražavanju duhovnosti kroz ikonopisanje.
Koliko vam znači saradnja s Umjetničkom školom “Odigitrija” iz Bijeljine?
Saradnja sa Udruženjem likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Odigitrija znači mnogo iz različitih aspekata. Kao polaznik koji je završio njihov program ikonopisa 2016 godine, vjerujem u njihov kvalitet. Udruženje se primarno bavi izučavanjem ikonopisa (fresko i seko tehnika), kaligrafijom, pozlatarstvom, konzervacijom i restauracijom, duborezom, ručno radjenim vezom, ilustracijom, organizovanjem kreativnih radionica za djecu, kao i pripremne nastave za upis na likovne akademije. Naša škola radi po njihovom planu i programu, sa fokusom na ikonopis, ali je prilagodjena potrebama i mogućnosti polaznika ove škole.
Kroz mentorstvo, Udruženje podržava rad Škole ikonopisa Sveti Georgije na regularnom nivou, prati progres i pomaže u stručnom vodjenju, omogućava pristup svim pokaznim vježbama ikonopisa, dijeli predloške za rad, upućuje na potrebnu literaturu i ostale resurse – što direktno utiče na kvalitet naše škole. S obzirom da je Škola ikonopisa Sveti Georgije još uvijek mlada škola, vjerujem da će se benefiti saradnje ove dvije sestrinske škole tek osjetiti u godinama koje dolaze.
Kako pravoslavna umetnost i tradicija žive u dijaspori?
Grčevito se držimo i tradicije i pravoslavne umjetnosti u dijaspori. Mislim da je čuvamo i njegujemo svim naporima našeg bića. Zajednice su manje, ali je posvećenost velika. Pravoslavne crkve su naša utočišta.
Kako lokalna zajednica reaguje na Vašu školu i ikone?
Lokalna zajednica je pozitivno reagovala na osnivanje Škole ikonopisa i pružila podršku. Često vodimo razgovor o tome koliko je zapravo bilo neophodno da se pojavi konkretna prilika za izučavanje ikonopisa. Srećni su da budu dio ovako važne priče. Nadamo se da će škola iznjedriti kvalitetne ikonopisce koji će zajedničkim snagama obogatiti likovnu scenu još više. Ikone su blago koje nas okuplja.
Šta vas najviše ispunjava u ovom pozivu – umetnički ili duhovni aspekt?
I duhovni i umjetnički. S obzirom na to da paralelno razvijam i umjetničku praksu, vjerujem da hrane jedno drugo.
Koju poruku biste uputili mladim umetnicima koji traže svoj izraz?
Da budu iskreni prema sebi i da duboko slušaju svoje unutrašnje biće. Da tiho vjeruju i vrijedno rade. Da prihvate neuspjeh kao neminovan ishod u toku procesa, jer ukoliko budu zauzeti neprestanim traganjem – autentičnost likovnog izraza će doći i brže nego što su očekivali.
Ako bi trebalo da ostavite samo jednu poruku svojoj zajednici kroz umetnost – kako bi ona glasila?
Ikonopis nije samo umetnost, to je dijalog sa večnosti . Svaka ikona koju stvorimo neka nas vodi ka tišini u kojoj se duša leči i jača. Umetnost je način življenja a ne opredeljenje
Hvala vam, Dijana, na ovom nadahnutom razgovoru. Portal “Svet Australia “Želi vam još mnogo uspeha u vašem radu, i da kroz ikonopis nastavite da širite lepotu, veru i znanje širom sveta. Neka vaše ruke i dalje oslikavaju tišinu duše i boje neba.
Slađana BOJOVIĆ
