Zoran Jelić, osnivač i direktor Ustanove socijalne zaštite Down syndrom centra Banjaluka, profesor specijalne edukacije i rehabilitacije, psihoterapeut refleksolog i Bachelor of Science in Natural Medicine, rođen je 9.10. 1967. godine u Banji Vrućici, od oca Branka i majke Anice. Oženjen je i sa suprugom Zdravkom ima četvoro dece i dvoje unučadi.
Zbog ogromnih zasluga, božanske plemenitosti, ljubavi i neverovatno uspešnih rezultata u radu sa decom i mladim osobama sa Down syndrom-om jedan od najuglednijih ljudi u Republici Srpskoj, regionu i u svetu. Pored brojnih aktivnosti koje je pokrenuo i koje sa uspehom rade osobe sa Down syndrom-om iz centra Banjaluka, dokumentarni film “Neki novi Brodvej” (režija Dejan Bojić) čiji je takođe idejni tvorac Zoran Jelić, postigao je svetski uspeh i ruši sve predrasude o osobama sa Down syndrom-om, ti mladi ljudi odlično su glumili u filmu.
Zamolila sam direktora Zorana Jelića da nas na početku itervjua upozna sa svojom biografijom. Pored svih impresivnih rezultata koje je ostvario, zadivljuje, koliko je skroman čovek. Doživljavam ga kao sveca koji hoda zemljom.
O sebi je rekao:
Život sam podjelio na prošli do 2009. godine i od te godine. Inače, svi bi trebali da slavimo dva dana u godini, jedan kada smo se rodili, a drugi kada smo shvatili za šta smo se rodili. Tako je meni, od te 2009. godine, shvatio sam za šta sam se rodio, to je moj sin Lazar učinio, mene je učinio boljim čovjekom.
Do te 2009. godine, radio sam kao projektant, zatim kao šef gradilišta, pa kasnije direktor projekt biroa, pa direktor građevinske firme kao i vlasnik, u drugom dijelu života postao sam profesor specijale edukacije i rehabilitacije, psihoterapeut, reflekosterapeut dram terapeut i diplomirani ljekar prirodne medicine.
Niti sam ono što sam bio, niti sam ono što ću biti, samo sam ovo što sam sada. Ja sam ustvari jedan Down syndrom terapeut, to je moja misija i ja idem tom trasom koju mi je trasirao Bog. Osjetim da imam blagoslov od Njega i zato nema stajanja, kukanja i prestanka, samo idem tim putem.
Zahvalan sam Bogu što mi podari suprugu Zdravku, a ona meni izrodi djecu i uz Božju pomoć držimo se zajedno i u dobru i u zlu.
Ja u principu izbjegavam govoriti o sebi, ko sam ja, šta sam ja, tu sam da svakog gledam da je uzvišeniji i bolji od mene i trudim se da i ja postanem takav…
Direktor ste jedinstvene Ustanove “Dawn syndrom centra” iz Banjaluke na prostoru Bosne i Hercegovine. Sve zasluge se pripisuju Vama što jedna ovakva ustanova postoji i radi. Kada je centar osnovan, šta Vas je motivisalo da život posvetite deci i mladima sa Down syndrom-om?
Ja jesam direktor Ustanove socijalne zaštite, centar za socijalnu rehabilitaciju osoba sa invaliditetom “Down syndrom centar” Banjaluka, ali sam i istovremeno otac osobe sa Down syndrom-om, pa tako da najveća zasluga za sve ovo pripada upravo mom sinu Lazaru koji je rođen sa DS, odnosno njegovoj majci, mojoj supruzi Zdravki jer rođenjem našeg trećeg djeteta Lazara naša vizija života se počela mijenjati. 2009. god. osnovali smo Udruženje za zaštitu prava osoba sa DS, “Down syndrom Banjaluka”2016. god. pokrećemo program socijalne rehabilitacije osoba sa DS. Moja porodica i ja živjeli smo do 2006. god. u Banji Vrućici. Moja supruga Zdravka je magistar arhitekture, ja sam bio grđevinac, kažem bio jer od 2009. god. za mene počinje novi život. 1991. god osnovao sam sopstvenu građevinsku firmu, u početku radio sam u projektnom birou kao projektant, kao i moja supruga Zdravka koja je istovremeno bila prof. u građevinskoj školi, a kasnije smo iz projektovanja prešli u građenje objekata u visokogradnji. Nakon rata u BiH za nas je bilo posla,u projektovanju pa kasnije i u građenju. 1998. god moja supruga prelazi u opštinu i postaje šef gradskog odjeljenja za urbanizam i građevinske dozvole. Kako sam rekao 1994. god. rađa se naš sin Lazar, kao treće dijete u našoj porodici. Lazar je rođen sa DS. 2006 god. donosimo odluku da se zbog Lazara preselimo u Banjaluku jer je za njega tu postojala bolja opcija. Prije toga smo dolazili u Banjaluku i vidjeli tu ustanovu socijalno obrazovnog karaktera. U nju smo dolazili najavljeni i tada je bilo sve fantastično. Kako je vrijeme odmicalo vidjeli smo da tu naš Lazar ne napreduje, čak štaviše stagnira. 2009. god. ja donosim odluku da sve do tada što sam bio, stekao, sve ostavim i u dogovoru sa suprugom Zdravkom, ja gasim svoje građevinsko preduzeće, ona odlazi u Gradsku upravu Banjaluke i zapošljava se kao šef Urbanizma Grada Banjaluka, ja odlazim na doškolovavanje, edukacije i specijalizacije. Te godine osnivamo udruženje “Down syndrom” Banjaluka.
Ja sam od 1987. god. makrobiotičar, kineska tradicionalna medicina me uvjek interesovala i pomalo sam je izučavao. Želja mi je bila da postanem psihoterapeut, ali za tu vrstu edukacije nisam mogao kao građevinski projektant, već sam morao imati završen medicinski fakultet ili nešto od humanističkog fakulteta, pa sam morao ponovo na školovanje. Upisao sam defektologiju i istovremeno prirodnu medicinu i tako sam postao psihoterapeut, refleksoterapeut i profesor specijalne edukacije i rehabilitacije.
Naš Lazar je jedan od složenijih oblika Down syndrom, on mi je ustvari bio neko na kome sam mogao primjenjivati novostečena znanja, kada sam vidio pomake, to sam počeo raditi na ostalim osobama sa Down sindrom-om. Odlučio sam, pomjerit ću granice osoba sa DS, nije se baš tako desilo, oni su pomjerili moje granice kada sam saznao da oni mogu, hoće, znaju, samo im se ne pruža šansa za to, rekao sam … “e od sada ćete imati šansu, pravo na pokušaj, bićete ravnopravni članovi društva”, malo ko mi je vjerovao, ja jesam vjerovao, vjerovao sam njima da to mogu i počelo je.
Godine 2016. okupljam njih 12 i odlazimo na planinu Jahorinu i pokrećem program socijalne rehabilitacije. Uvodim komplementarne metode u socijalnu rehabilitaciju kao što je refleksologija, moxa terapija, humanističke psihoterapije, psihoenergo terapije i ostale metode tradicionalne istočnjačke medicine, kao i redovne defektološke metode, hidroterapije i sl. Pokrećem program Ekspresivnih Art terapija. Moja komplet porodica je uključena u sve ovo, najstariji sin Aleksandar je postao sportski terapeut, inače je završio informatiku, ćerka Jelena postaje instruktor radnog osposobljavanja i osamostaljivanja, inače je mr. pravnih nauka, naš najmlađi sin David koji je rođen 2002., toliko mi je bilo potrebno da suprugu ubjedim da poslije Laze rodi i 4 dijete, David je sada dram terapeut i student filmske režije. On je od samog rođenja uključen u rad sa DS osobama, puno im znači.
Od početka do sada sve je finansirala moja porodica, pomoć ljudi dobre volje i donacije koje prikupljamo. U pregovoru smo sa državom da nas uvrste kao instituciju i stave nas na budžet. Od ministarstva zdravlja dobijamo grantove kroz projekte koji oni raspisuju.
Koji je pomak postignut od kada centar postoji? Kakve programe primenjujete u rehabilitaciji mladih, da oni kao što vidimo, mogu da uspešno glume, slikaju, pevaju, pišu pesme, igraju fudbal, kuvaju, rade kao konobari, bave se travarstvom itd…
Pomak je očigledan, rezultati se vide, jedino kada bi imali veća novčana sredstva i bili redovno finansirani, tada bi mogli uključivati veći broj osoba sa DS. Do sad sam radio sa 60 osoba koje su prolazile moj program socijalne rehabilitacije. Mi trenutno radimo sa osobama straijim od 18 god, do 18 god. Oni mogu da pohađaju određene ustanove poslije toga idu svojim kućama i tu postaju nevidljivi za društvo, povlače se i zapadaju u apatiju, takve osobe mi dovodimo rehabilitujemo ih, osamostaljujemo i radno osposobljavamo i u konačnici integrišemo u društvenu zajednicu.
Veoma je važno u početku izbaciti njihov nakupljeni strah, vratiti im samopouzdanje, u početku to je terapeutski rad, u terapeutskom radu za razliku od školskog modela, vi ih u početku ne učite već im dajete šansu da oni prepoznaju da imaju potencijal za bilo šta, kada to prepoznaju, ojača im se samopouzdanje i guramo ih da se oni same samopredjele za šta će se radno osposobljavati da se samoizbore za stvaranje svog ličnog identiteta. Tu koristim reflesološke tretmane uz psihoterapije i Ekspresivne Art terapije kao što su sociodram terapije, muziko terapije, likovne terapije, terapije plesom, poetske terapije. Svi su oni različiti, jer su pre svega ljudi pa tek onda osobe sa DS, a ljudi se razlikuju jedan od drugoga, imaju različite potrebe, tako da ja kada radim psiho terapije, za svakog su različite primjene metoda, kada dođu na seansu individualnu, dok ne pođem raditi ja ne znam šta bi taj dan primjenio, klijent me vodi jer on je danas različit od juče, ne možete generalizovati za sve isto. Mnogi misle, oni koji su vidjeli moj psihoter.rad, kažu to je grupna psihoterapija, nije, to je individualna terapija u grupi.
Osobe sa Down syndrom-om postaju društveno vidljive, društveno korisne, polako postaju ravnopravni članovi društva. Socijalna rehabilitacija podrazumjeva rad na licu mjesta, stručnjaci nisu više zaštitari već pomagači na licu mjesta, oni ih inspirišu, a osobe sa DS tako ostvaruju višeslojne socijalne kontakte. Promjene na bolje nisu samo vidljive na osobama sa DS već i na članovima njihovih porodica pa i na članovima društva, jer kroz ovaj moj rad sa njima, javnost dobija stvarna saznanja o njima.
Te 2016. god. postavio sam tezu „Ništa o nama bez nas“ i „Pričajmo od sada šta to osobe sa Down syndrom mogu, a nikako šta to one ne mogu“. Kao do tada.
Otvorio sam prvu školu glume za osobe sa Down syndrom-om u koju su uključeni profesionalci, dramski radnici, ali u početku morao sam stalno biti tu da na licu mjesta primjenjujem psihoterapeutske alate kako bih olakšao i jednim a i drugiima rad.
Radno smo počeli osposobljavati ove ljude za konobare, kuvare, travare, pčelare, vrtlare, voćare. One su postali glumci, sportisti, muzičari i zadnje što smo uradili da su postali i književnici. Osnovali smo škole sporta za njih, fudbal, košarka, atletika, plivanje, a intresantna je škola fudbala za naše djevojke gdje rušimo dvostruku diskriminaciju, protiv žena i protiv osoba sa DS. Organizujemo fudbalske utakmice kao za muškarce i žene. Ekipu koji su igrali protiv ministara, doktora, studenata, radimo žive inkluzivne utakmice.
Poznato je da u društvu vladaju predrasude, često iz neznanja i neiformisanosti za osobe sa Down syndrom-om, to je slučaj i sa roditeljima rekla bih, jer im je od samog rođenja deteta rečeno na oni “ne mogu” da imaju normalan život. Šta je potrebno reći javnosti da znaju, da bi se njihova svest promenila i srušile predrasude?
Down syndrom populacija je ona kod koje diskriminacija počinje i prije no što se rode, kada se u trudnoći ustanovi višak hromozoma i ta ih diskriminacija prati tokom njihovog života. Kod nekih osoba nastaju veći mentalni zastoji kod nekih manji, neki mogu više, neki manje, različiti su, ali taj ih feno tip svrstava sve u istu kategoriju. Veoma je važna ta rana ciljana intervencija. Vi pred tim ljudima, od rođenja ne smijete pokazivati strah, brigu i slično. Od početka im trebate pružati ljubav, bodriti ih i non-stop inspirisati, motivisati, neprestalna moralna podrška mora biti, a istovremeno morate spremati okolinu da ih prihvataju kao ravnopravne članove društva.
Ne smijete im pokazivati da ih sažaljevate, to nikako, nema sažaljenja, samo ljubav, podrška, pažnja kao i pred svim ostalim ljudima. Prepreke osoba sa DS u životu nije taj genetski defekt, trizomija, prepreka njihova u životu su pogrešno natureni stavovi okoline, ti ne možeš, ti ne znaš, ti ne trebaš.
Isto tako velika prepreka ovih ljudi jeste neobraćanje u skladu sa životnim dobi. Njih se non-stop tretira da su djece bez obzira koliko godina imaju, kao što sve ostale ljude tretiramo tako trebamo i njih. Mora biti individualan pristup, svakoj osobi je potrebno drugačiji pristup kao i svim ljudima.
One osobe koje ne mogu nešto da postignu, njih okrećete na ono što one mogu, one koje mogu bolje njih forsirate u tom, a ne za sve isto, neko ne može i sada trebaju i svi ostali da ne pokušavaju zbog toga što neko nešto nije mogao uraditi.
Njihov životni vijek se povećao u odnosu na raniji period samo zato što su počele da se tretiraju kao ravnopravni članovi društva, postaju društveno vidljivi i društveno korisni.
Kada sretnete osobu sa DS, pokušajte je odmah tretirati u skladu sa životnom dobi, ne pokazujte joj da imate strah da se upuštate u komunikaciju sa njima, priđite joj sa velikim osmjehom i pozitivnom energijom, pa ljubav je svuda prisutna oko nas, ona je pokretač svega, pružajte im ljubav i dobićete je odmah od njih, njihov altruizam nije pomješan sa egoizmom kao kod nas, one vam pomognu i odmah zaborave na rahabilitaciju, ne traže ništa za uzvrat. Veoma je važna edukacija mladih roditelja koje imaju bebe sa DS, dati roditeljima pozitivne strane o toj populaciji, a ne kao do sada sve im se kaže negativno o njima.
Na koji način osobe sa Down syndrom-om pristupaju u centar? Da li ih roditelji dovode ili ih vi pronalazite u posebnim ustanovama? Koje starosne dobi decu prihvatate? Koliko je planirano vremena da ostanu u vašoj Ustanovi?
U početku smo prikupljali po terenu ove naše drugare, sada već kako smo postali medijski vidljivi, roditelji ih dovode. Mi pored Banjaluke imamo dve otvorene Komune, jedna je na Jahorini, a druga je u zdravstveno turističkom centru Banja Vrućica. U Komunama osobe sa DS provode 7 dana * 24 h, primjer …
U Banjaluci je na dnevnoj bazi rad, vraćaju se kućama, ovo traje 7 dana, zatim ta grupa od 12 osoba ide 7 dana na Jahorinu * 24 h, zatim 7 dana u B. Vrućicu * 24 h i poslije toga 7 dana odmora i sve u krug. Tako da se grupe smjenjuju.
Mi smo postali nastavna baza za studente defektologije, sklopili smo ugovor o saradnji sa fakultetima i tako studenti zajedno sa nama provode u kampovima 24 sata sa osobama sa DS i tu dobijaju sasvin nova saznanja i uče od tih osoba.
U Komuni Banja Vrućica imamo svoje plastenike, svoj voćnjak i tu proizvodimo organsku hranu, za sad za sopstvene potrebe namjera je da sa ovim proizvodima idemo na tržište kada ostvarima neka veća novčana sredstva da ovu proizvodnju proširimo i na proizvodnju ukrasnog bilja, jer se ono može uzgajati tokom čiteve godine u plastenicima. Inače, moja porodica je ustupila dva objekta i zemljište od 4000 m2 na besplatno korištenje, tj ne naplaćujemo jer centar i nema novca za to, jedan je objekat smještajnog kapaciteta za 20 osoba, a drugi je za 10, takođe u Banjaluci smo dali svoj poslovni prostor od 120 m2 koji takođe dajemo bez nadoknade zbog navedenih novčanih razloga, ja sve ove godine nemam nikakva primanja. Za sada radim besplatno, kako ja tako i članovi moje porodice bez nadoknade rada sve ovo. Svojim novčanim sredstvima smo stipendirali jednog studenta koji je sada diplamirao i postao defektolog kojeg želimo stalno zaposliti i sada tražimo budžetska sredstva za to od države. Taj student je 2 godine praktično živio sa njima.
U Komuni Jahorina osobe sa DS osamostaljujemo i radno osposobljavamo za sobarice, radnike u vešeraju i higijeničare, gore beremo samoniklo ljekovito bilje i osobe sa DS ga prerađuju u razne ljekovite preparate.
Namjera nam je da otvorimo restoran u kojem bi radile osobe sa DS 8 konobara, 6 kuvara, a uz to prodavnica zdrave hrane sa našim proizvodima i tu da zaposlim 6 osoba, a takođe nam je namjera da i u pomenutim Komunama zapošljavamo osobe sa DS. Puno toga imamo još u planu, odustati nećemo jer se nadamo da će se pojaviti i novčana pomoć.
“Some new Broadway” – “Neki novi Brodvej”, dugometražni dokumentarni film sjajnog reditelja Denisa Bojića u kojem igraju mladi glumci sa Down syndrom-om iz škole glume koju ste osnovali, izazvao je veliku pažnju i postigao svetski uspeh. Nagrađen je u Australiji kao najbolji dokumentarni film i od UNICEF-a je dobio nagradu – posebno priznanje za doprinos prava dece sa Down sindrom-om. Koja je poruka ovog filma, koliko dugo ste ga snimali? Kako ste doživeli ogroman uspeh filma, takođe i mladi glumci?
Film “Neki novi Brodvej” nastao je kao zajednički projekat Radio televizije Republike Srpske i Down syndrom centra Banjaluka. U režiji Denis Bojića, pomoćnik režije je bio naš 4. sin David. RTRS je dala svoje resurse i režisera, a mi smo morali obezbjediti novac za snimanje, ljudi dobre volje su pomogli.
Film je sniman 2 god. Na prostorima RS, Srbije, CG i Hrvatske. S obzirom da je do dugometražni dokumentarni film, on nema scenario, već se snimao naš rad, terapeutski i rehabilitacijski. Osnov je bila prva škola glume za osobe sa DS. Meni je došla ideja da osnujem takvu školu, morao sam svoje glumce prvo pripremiti za to psihoterapeutski i onda sam pozvao glumicu Aleksandru Spasoojević koja je režirala i napravila predstavu.
Film ustvari, ne služi samo za osobe sa Down syndrom-om i njihove porodice, film može poslužiti za sve ljude, on govori o tome da ako se ima cilj, do njega se može stići, nekada brže, nekada sporije ali se stiže, film prikazuje da je ljubav pokretač svega, a kao i uvjek u životu, nq putu do vrha, najviše njih odustane jer misli da ne može, ne zato što stvarno ne može , već misli da je tako. To je ono što sam ja postavio… vrh je bio predstava u Narodnom pozorištu, mislio sam da mogu, to prenio na 6 svojih glumaca i krenuli smo, prepreke preskakali, zaobilazili, zajedno možemo sve jer smo tim.
Film je prikazivan i nagrađivan na raznim festivalima, državama i kontinentima, on ruši predrasude i pogrešno naturene stavove, on govori da je porodica najvažnija institucija društva, porodica složna može puno toga dobroga napraviti. Film gdje god se pojavi, izaziva emocije postiže svoj efekat i bude nagrađivan. Denis Bojić je to režirao, a on i njegova filmska ekipa družila se sa nama snimala, po kiši po snijegu, mi smo živjeli zajedno, ti divni i plemeniti ljudi su pomogli da se 6 osoba sa DS osjete kao ljudi i tokom snimanja.
Na velikoj sceni pozorišta u Banjaluci 2019. god. izvedena je predstava “Mali princ” u reziji Aleksandre Spasojević sa glumačkom postvkom iz Vaše škole, igrali su: Nikolina Savić, Sandra Radinković, Lazar Jelić, Vladimir Ritan, Kristijan Željković, Bojan Grubešić i pokazali su svoj istinski talenat. Na koji način gluma pomaže u razvoju ovih mladih ljudi? Da li ste i u drugim gradovima nastupali, kakav je odjek “Mali Princ” imao u javnosti?
Predstava” Mali princ,” premijerno je izvedena u Narodnom pozorištu u Banjaluci i krenula je na turneju, igrali smo na festivalima u Zaječaru, Podgorici, Budvi, Herceg Novom, Beogradu, Pragu, po gradovima BiH. Planirano je da igramo u Beču, zatim da idemo u Kanadu.
Glumu sam izabrao jer, glumci na sceni jačaju partnerske odnose, jačajući ih vi dobijate veće samopouzdanje, glumci na sceni moraju jedan drugome učiniti dobro, ako ne učine drugi će im to isom mjerom vratiti. Glumci u pozorištu ne glume samo zbog publike, oni glume i zbog sebe, oni sa publikom istovremeno razmjenjuju pozitivnu energiju, a otpuštaju negativnu i tako se prazne da bi se napunili pozitivnom energijom.
U Banjaluci na premijeri bilo je 500 gledalaca 350 je sjedilo 150 stajalo, a ispred nije moglo ući preko 150 gledalaca. Veliki je učinak postignut predstavom, teško je riječima opisati, dvostruka korist je to bila. U ostalom treba izaći na scenu pred 500 duša i samo stati, a kamo li glumiti.
Glumci su briljirali i to ih drži i dan danas. Odjek je promjenio u potpunosti same porodice koje imaju osobe sa DS, društvo se počelo mijenjati… Da li je moguće da oni mogu i da glume i to baš profesinalno, ovo pitanje je dobilo odgovor… Mogu, samo ima dajte šansu.
Prva zbirka pesama pod nazivom “Mogu hoću znam” koju je objavio “Down sindrom centar Banjaluka” pod pokroviteljstvom Ambasadora osoba sa Down sindrom-om doktora Vlade Đajića stigla je u ruke autora. Koliko pesnika je pisalo ovu zbirku, gde će biti promocije?
Pjesme su pisali pjesnici, 30 osoba sa Down Sinrom-om iz Republike Srpske, F BiH, Crne Gore, Srbije, Austrije, Norveške i Rusije, ali tu su pisali i književnici Nataša Bartula Hebert iz Kanade, Marko Milošević iz BG, Uroška Tatomir iz ZG, Jelena Ćirić iz Praga kao i glumci Dragan Bjelogrlić, Nikola Pejaković i Tarik Filipović, kao i Ambasador osoba sa Down Sindrom-om prof. dr Vlado Đajić koji je ujedno i pokrovitelj ove knjige i Predsjednik našeg međunarodnog Književnog kluba “Djece Sunca”. Ovo je ustvari jedna inkluzivna knjiga u kojoj su pisale istovremeno i ravnopravno osobe sa DS, književnici, glumci, profesori i drugi.
Ne mogu opisati riječima šta je ovo značilo za te ljude, predtostavljajući da će ih to ispuniti i ojačati ja sam i pokrenuo sve ovo, pa i samo pisanje, kada su oni ugledali svoje slike, biografije i pjesme koje su pisali, oduševljenu nije bilo kraja.
Prva promocija se očekuje uskoro u Banjaluci, zatim u Beču, u pregovorima smo i za Kanadu, pa redom u gradove naše države i zemalja okruženja.
Ovde nisu pisali samo oni koji to mogu, oni koji to znaju, ovde su pisale i one osobe koje ne mogu da komuniciraju, pišu i sl. Njih smo pomoću asistivne tehnologje motivisali da se slikovno izraze, iznesu svoje emocije i to da pretočimo u knjigu. Iz naših poetskih terapija proizašla je ideja o književnom klubu ,a toko boravka u Pragu, njihova književnica Jelena Ćirić je napisala pjesmu “Znam, hoću, mogu” koja je nastala neposredno nakon premijere nšeg filma u Pragu, inspirisana mojim terapeutskim riječima “Mogu, hoću znam”, koje se u filmu prikazuju.
Negde sam pročitala da ste izjavili da će u Beogradu biti formiran zajednički “Down syndrom centar”. Da li je to još uvek samo ideja ili je pročela realizacija?
Da tačno je to, sa “Down syndrom” Beograd smo potpisali ugovor o saradnji, pored njih imamo ugovor o saradnji sa institucijama koje se bave problematikom Down Syndrom osoba iz Crne Gore, Hrvatske, Praga i Moskve.
Sa Beogradom smo potpisali ugovor o osnivanju zajedničkog centra za rehabilitaciju, s tim što je bilo planiran kod njih bi se radila rehabilitacija od 0 do 7 god., a kod nas od 18 pa nadalje, jer od 7 do 18 imaju mogućnosti pohađanja soc. obraz. ustanova, mi bismo naše mlade vodili u Beograd, a oni svoje od 18 kod nas. Krenuli smo sa tim, oni su svoje dovodili kod nas na 15-dnevne boravke i tada je nastupila korona, posije oni nisu bili aktivni ili zainteresovani za dalje ili šta već, tako da to nije nastavljeno u tom pravcu, mi smo i dalje kod nas dovodili iz Srbije osobe sa DS na rehabilitaciju, a oni nisu ništa tako organizovali za daljnju saradnju, korona je učinila svoje.
Mi ćemo na tom pitanju raditi sada, tako da pokrenemo i kod nas ciljanu ranu intervenciju, ali nam za to treba više kadra, ljekara i psihologa i defektologa, jer rehabilitacija od 0 do 7 god zahtjeva malo složeniji rad, ali mi nećemo odustati od toga, povremeno radimo i sa malim drugarima.
U Down syndrom centru Banjaluka osnovali ste i mešovitu školu fudbala mladića i devojaka. Pripreme se održavaju na pomoćnom stadionu FK Borac. Koja je prednost zajedništva tima. Postoji li plan utakmica koji trebaju da odigraju?
Tako je 2019. god osnivamo međunarodnu školu fudbala u kojoj su bile osobe iz Crne Gore njih, 5, Srbije, njih 4, BiH 8, u januaru naš tim je odigrao čuvenu inkluzivnu utakmicu protiv Ministara iz Vlade Republike Srpske i našeg tima.
Zatim smo u maju 2021 g. osnovali školu sporta za naše dame i takođe prvu utakmicu odigrali sa Ministrima Vlade Republike Srpske. Zatim su organizovane utakmice između naših žena i muškaraca, timova protiv doktora iz kliničkog centra, protiv Medicinskog fakulteta Banjaluka I medicinskog Fakulteta Foča. Planirana je utakmica protiv veterana CZ iz BG i Partizana, protiv veterana FK Borca, zatim utakmica protiv glumaca i režisera kao i protiv novinara.
Sve ove utakmice su velike antistigmatske, doprinose da se stigma baci na koljeno.
Da li je Down Syndrom centar kao ustanova socijalne zaštite dobio finansisku podršku ili je još uvek u situaciji da se sam pomaže. snalazi, da ponekad dobija dobrovoljne priloge? Mogu li dobri ljudi da pomognu svojim donacijama, na koji način to mogu da urade?
Nemamo redovnu finansijsku podršku kao institucija, najviše za svo ovo vrijeme smo opstajali uz pomoć novca moje porodice, kako to znam da kažem… moj prošli život do 2009. g. Dok sam projektovao i gradio objekte, sticao sam određene nekretnine, iste prodavao i ulagao u DSC BL, sada tog više nemam, sve sam prodao, najviše nam pomaže Ambasador Vlado Đ. Kao i porodica koja želi da ostane anonimna pod šifrom „MVVM“, ministar zdravlja nam pomogne kroz grantove, tj. projekte kada oni raspišu konkurs, sve to nije dovoljno, treba nam još kako bi proširili kapacitet, zaposlili nove terapeute, otvorili svoj restoran, poloprivredno dobro, farmu pasa terapeuta, prodavnicu zdrave hrane, biljnu apoteku i na taj način bili samofinansirajući, jer teško je čekati, molit za novac.
Kroz sve ovo, najteže je mojij supruzi Zdravki, porodica od nje zavisi, ona ima redovnu platu, ja nemam još nikakvu ali sam jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, nemam taj papir što se naziva novac, ali imam ono što je vrednije, djelim ljubav i dobijam ljubov, njihovi osmjesi me čine bogatim, njihov napredak mi daje snagu. Porodica je uz mene, sada imamo i dvoje unučadi od najstarijeg sina i od ćerke. Radosni smo, zdravi i veseli i šta nam treba više, srećni smo jer mislimo da jesmo.
Slavica MOMAKOVIĆ
