Ime Svjetlane Vidović je davno postalo simbol kvalitetne i dobre muzike ne samo Banja Luke nego i regiona. Pjevačica koja je svojim raskošnim glasom osvojila srca svoje mnogobrojne publike, vjerni je “čuvar i promoter prave narodne muzike” kako i sama kaže. Živeći svoj život dostojanstveno, bez mrlja i žute štampe, boreći se za kvalitet u muzici na najljepši mogući način, i dan danas je dragocjen predstavnik svoje branše, svoga grada i što je najvažnije, onih nekadašnjih a svevremenskih postulata o pravim vrijednostima u radu i životu uopšte.

Poštovana Svjetlana, poznato je da ste već sa devet godina svirali harmoniku. Možete li nam na trenutak dočarati svoje djetinjstvo i Vaše prve muzičke korake?

Moji prvi koraci u svijetu muzike su počeli sa mojih 9 godina. Tad sam od mog ujaka dobila na poklon harmoniku, koju je on kupio svojoj djeci, ali niko od njih nije baš želio da svira. Kad god bi išli kod mog ujaka, a to je bilo prilično često, ja bih odmah trčala u sobu u kojoj je bila harmonika, mala, crvena MELODIA, koja me je prosto zvala sebi. Divila sam se zvukovima koje je proizvodila i silno sam željela da bude moja. Moj roditelji bać i nisu prepoznali moj talenat, sve dok ta harmonika nije postala moja. Kako se nisam odvajala od nje, odlučili su da me upišu privatno na časove i tako je sve krenulo… Svirala sam i vježbala predano i sa mnogo ljubavi, prvo kao član školskog orkestra, a zatim dječijeg orkestra  pri tadašnjem Domu JNA u Banja Luci.

KUD Veselin Masleša  u Banja Luci je bilo i ostalo legendarno kulturno stjecište darovitih mladih ljudi koje je povezivala ljubav prema muzici. Vi ste takođe ostavili neizbrisiv trag u njihovom postojanju.

Sa 12. godina postajem član CKUDM „Veselin Masleša“ i počinjem tu kao član dječijeg orkestra. To su bili divni dani, ispunjeni entuzijazmom, druženjem, putovanjima… Član dječijeg orkestra u Masleši sam bila samo godinu i po dana. Na jednoj od proba gdje smo se zezali ja sam pjevala i iznenada je ušao nas tadašnji sekretar Đorđe Milikić. On je bi vrlo strog i uvijek je tražio discplinu i rad od svih članova. Pogledao nas je i upitao ko je to pjevao. Svi smo uplašeni ćutali kao da je pjevanje bilo nešto pogrešno. Još jednom je pitao, onako strogo, ja sam stidljivo rekla da sam to bila ja. Pogledao me i rekao: Ti mala, skidaj harmoniku, ti ćeš od danas pjevati.

Sjećam se kako sam plakala jer harmonika je zaista bila moja velika ljubav, a to je značilo da više neću biti član orkestra. Al eto ispostavilo se da je on zaista prepoznao u meni ono što tada, kao trinaestogodišnja djevojčica nisam ni sama znala…S Maslešom sam obišla čitavu Evropu. Bezbroj divnih uspomena, poznanstava, prijatelja, divnih koncerata i turneja..Slobodno mogu reći da je to najljepši period moje mladosti …

Već sa 15 godina ste snimili trajne snimke za RTS uz pratnju legende naše muzike, pokojnog Janiku Balaša.

Kako je život prepun divnih slučajnih susreta, tako se i meni desio susret na jednom od amaterskh takmičenja vokalnih solista da upoznam neke ljude iz tadasnje RTV Novi Sad i pozvana sam kod njih da pokušam da otpjevam nešto sa tamburaškim orkestrom koji je vodio čuveni Janika Balaž. Sjećam se da sam došla tamo srećna i ushićena zbog takve prilike. Moram napomenuti da nikada nisam spoznala šta znači riječ trema. Tako da sam u dogovoreno vrijeme došla na probu, vidim taj čuveni orkestar, divnog čika Janiku, i to mi je dalo takvo samopouzdanje da pokušam  da dam svoj maksimum. Tako sam i uradila nekoliko trajnih snimaka za Radio Novi Sad i na to sam posebno ponosna.

Snimili ste dva albuma, možete li nam reći nešto više o njima i da li planirate nešto novo snimiti u skorijoj budućnosti? Da li se u današnje vrijeme generalno rijetko objavljuju muzički albumi? Planovi što se tiče nastupa u skorijoj budućnosti?

Kako je muzika bila centar mog svijeta, skoro je i prirodno da sam u tom svijetu upoznala mog, nažalost, pokojnog supruga, koji je u to vrijeme 1987. godine važio za jednog od najboljih banjalučkih muzičara. Ljubav se rodila takoreći odmah, duše su se prepoznale, i mi smo se uskoro vjenčali. Godinama smo zajedno djelili tu ljubav prema muzici, zajedno radili i stvarali. Logičan slijed u poslu bio je i snimanje albuma i tako sam svoj prvi album izdala za ZaM produkcju 1998. godine a drugi nakon dve godine. Tih godina sam aktvno učestvovala na mnogim festivalima i okitila se mnogim nagradama a jedna od najdražih mi je Prva Nagrada na festivalu Novosadska Zlatna tamburica 2004. godina sa pjesmom “Jedna je Vojvodina”.

Poimanje muzike iz mog ugla je drugačije od onoga što se danas prezentuje kao narodna muzika.To je jedan od razloga što skoro više i ne snimam. Ali istinski dušom i srcem zaljubljena u pravu narodnu muziku, tananu i filigranski lijepu, onu koja i muzikom i tekstom dopire do mnogih srca, svakako jesam i trudim se da budem čuvar i promoter onoga što kao takva istinski predstavlja.

U svojoj karijeri otpjevala sam zasta mnogo narodnih pjesama, iz svih krajeva bivše nam zemlje, al moram reći da je sevdalinka kao posebna himna životu i ljubav imala uvijek posebno mjesto u mom srcu i repertoaru. A ljubav prema sevdalinci su mi prenijeli roditelji, posebno otac koji je jako volio Zehru Deović i Nadu Mamulu…

Stalni ste saradnik RTRS, od kada datira Vaša saradnja i u kojim muzičkim emisijama rado gostujete?

Stalni sam saradnik RTRS-a od dana kada je osnovana, a to znači punih 30 godina. To je jedna neraskidiva veza. Krov te kuće doživljavam kao svoj, pogotovo što još uvijek kuća kao RTRS radi na očuvanju onog što je istinski vrijedno u narodnoj muzici. Čuva duh i tradiciju ovog naroda i srećna sam što sam već toliko godina dio te priče.

“ON e TRI” su postale regionalni muzički simbol i brend?

ON e TRI… To je prije svega priča o pravom, iskrenom dugogodišnjem nesebičnom  prijateljstvu izmedju nas tri. Moje prijateljice Ružica Čavić-Tomičević i Maja Tatić… Mi djelimo slična razmišljanja prema životu, ljudima i muzici. Iz toga je nastala ta priča gdje u novo ruho oblačimo neke stare zaboravljene pjesme, obradjujemo neke životne teme i kroz polukabaretske koncerte vraćamo osmijeh na lice mnogima. Trudimo se da naši koncerti izgledaju kao velika porodična okupljanja i sretne smo što nam to uspijeva. Granice nema, ne spriječava nas ni to što smo Maja i ja u Banja Luci, a Ružica u Čačku… Imamo divan petočlani prateći bend, sastavljen od ljudi koj razmišljaju kao i nas tri, gdje djelimo jednu posebnu energiju… O ON e TRI mogla bih roman napisati, ali ono najvažnije što ću reći je da je to priča koja nam je dala mogucnost da radimo ono što znamo i volimo, a na način zbog kojeg se osjećamo srećno i mi i naša publika koja sa svakog koncerta izlazi napunjenih baterja i širokog osmijeha…

Ko je Svjetlana Vidović privatno, kako volite da provedete neko svoje slobodno vrijeme?

Svjetlana Vidović privatno je jedna sasvim obična žena, pristupačna i neposredna. Volim život i ljude. Imam mnogo prijatelja, veliku porodicu. Tu sam uvijek spremna i za druženje i za pomoć u nevolji. U svakodnevnom životu se ne razlikujem od većine žena koje susrećete na ulici, prvo sam majka i domaćica. Iz roditeljske kuće ponijela sam dobro vaspitanje i radne navike… 32 godine već vlasnik sam malog ugostiteljskog objekta u Banja Luci, Cafe Estrada. I isto toliko godina sam posvećena tom poslu na način da je to mjesto lijepih okupljanja, gdje ljudi i prijatelj dolaze na kafu i da se tu osjecaju kao kod svoje kuće. Ove godine posao sam prepustila mlađima i sad sam tamo samo gost… Kao i većina žena trudim se i radim, održavam sama dvorište, sadim cvijeće, kuham i uživam u tome, posebno u pravljenju kolača. Moram reći da sam u tome pravi ekspert i da to zaista volim. Spremam zimnicu svake godine, posebno ajvar, razne marmelade… Od običnog svijeta izdvaja me samo talenat za muziku, i srećna sam što sam po rodjenju nagradjena tim talentom jer mogu svojom pjesmom nekoga da usrećim…

Banja Luka, kao grad i Vaša adresa, ostali ste vjerni gradu na Vrbasu, ljudi Vas ovdje vole i poštuju, a sigurna sam da je emocija uzajamna kao i sa Vašom publikom?

Banja Luka je moj grad, tu sam rođena, napravila prve korake pred sam zemljotres 1969. godine. U tom gradu je sve što volim, moja porodica, prijatelji… Vrbas koji teče mojim venama. Grad čine ljudi, a u ovom gradu je mnogo onih koje volim i koji vole mene. Lijepo je kad prošetam, neki me lično poznaju, mnogi me prepoznaju pa se javljaju… Trudila sam se za sve ove godine da iza sebe ostavim neki trag, kako kao čovjek svojim ponašanjem tako i svojim radom, zalaganjem a posebno kroz muziku… I to  mi se višestruko vraca u svim odnosima…

Poznato je da su banjalučanke simbol lijepih i elegantnih žena ovih prostora, možete li našim čitateljkama reći koliko pažnje posvećujete svom izgledu i odijevanju, jer ste uvijek dotjerani i zračite pozitivnom energijom?

Postoj urbana legenda o Banjaluci, i o broju žena u njoj… Mislim da svi znaju priču da je u Banja Luci 7 žena na jednog muskarca… Ali to je samo legenda i vjerovatno se stiče taj utisak kad prošetate gradom. Grad je prepun lijepih i lijepo obučenih, sredjenih žena. Ja lično mislim da je najvažnija energija koju imate jer njom zračite. Ja volim ljude i ponekad imam želju da zagrlim čitav svijet. I da svima kažem da imaju čemu da se raduju i nadaju… Moram priznati da ne pretjerujem ni u čemu. Nisam pušač, alkohol skoro da i ne konzumiram, u rijetkim trenucima neka čaša dobrog vina i to je to… Trudim se da se zdravo hranim, iako sam po pitanju šećera i kolača poročna i tu stvarno moram da pazim. Trudim se da dovoljno spavam, što ponekad zbog posla i nije moguće… i ono najvažnije, trudim se da razmišljam pozitivno, jer kako kazu kakve su vam misli takav vam je život..A generalno sam sigurna da svi imamo u svakom danu nešto lijepo što radimo, ili što nam se desi… Pa onda mislim treba se fokusirati na to što je lijepo. Da budemo srni jer smo zdravi jer to je najvise što od života možeš da tražiš… Ne pretjerujem sa nekim kremama, imam uvijek pristojnu kremu za lice, dnevnu, noćnu, umivam se sapunom pravljenim od prirodnih sastojaka. Pijem dosta vode, čaja… Ne idem na neke skupe tretmane i mislim da mi i nisu bas potrebni. Ne odričem se pretjerano ni od kakve hrane, naravno pazim na količinu… Starim kao i svi ljudi i trudim se da starim dostojanstveno. Bore su dokaz života koji živimo, a ja sam ponosna na svaku koju imam…Željela bih ovim da kažem da se od nekih stvari ne može pobjeći, godine nam svima  idu, još niko nije pronašao eliksir mladosti. Važno je biti zdrav, srećan, zadovoljan i okružen dobrim ljudima…

Vaša porodica?

Majka sam dvoje odrasle djece, sad već svojih ljudi. Moj sin Milan, magistar je muzičkih nauka, profesor harmonike u oblasti klasične muzike, živi i  radi u Banja Luci, ćerka Jelena, magistar arhitekture, živi i radi u Minhenu… Nažalost moj suprug nas je prerano napustio. Sad će punih 7 godina… al uspomene su žive i živjeće dok smo i mi živi. On je bio moj najbolji prijatelj, moja ljubav i moj učitelj.

Imate li poruku za naše čitaoce na kraju ovog lijepog razgovora?

Vašim čitaocima bih poručila da se u ovim ludim vremenima raduju jedni drugima, da čuvaju svoje porodice i ljude koje vole. Da se trude da održe svoje zdravlje kako fizicko tako i mentalno… Da je život samo jedan i da je dan za radost baš svaki dan. Da slušaju dobru muziku, zapjevaju kad god mogu  i da se druže što je moguće više sa porodicom i prijateljima…

Draga Svjetlana, u ime redakcije i u svoje ime Vam želim još mnogo lijepih pjesama u karijeri, svako dobro u ličnom i profesionalnom životu, kao i nastupa gdje god ima Vaše publike i ljudi sa ovih prostora, pa zašto da ne i na australijskom i američkom kontinentu.

Nataša Glamočanin


POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here
Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila