PROMOCIJA KNJIGE “DUBROVNIK GRAD NABOŽIĆKI” KNJIŽEVNICE NATAŠE BARTULA HEBERT U ČIKAGU: SVAKI ČOVJEK, SVAKI VLADAR, SVI KRALJEVI I KRALJICE, SVAKI KORAK I SVAKA ZEMLJA I KRALJEVINA IMA SVOJ POČETAK KRAJA I SVOJ KRAJ POČETKA!

Da je Čikago grad koji voli umetnost uverili smo se i ovoga puta na fascinantnoj promociji knjige “Dubrovnik grad Nabožićki” čuvene književnice, svetskog glasa Nataše Bartule Hebert na koju su došli brojni ljubitelji pisane reči u prelepi restoran “Moskva”, 19. septembra 2021. godine.

Cenjena umetnica govoreći o romanu dotakla je dušu prisutnima otvorivši im puteve lepote njenog savršenog dela, koji snagom života pulsira i prevazilazi sve reči koje bi ga opisale. Ova čarobna noć ostaće mnogima u srcu kao nezaborav.

U članku koji je ispred vas, poštovani čitaoci, Nataša Bartula Hebert govoriće o promociji knjige u Čikagu, njenoj nedavnoj promotivnoj turneji u BIH i upoznaće vas sa delom sadržaja romana…

Slavica MOMAKOVIĆ 

“Svaki čovjek, svaki vladar, svi kraljevi i kraljice, svaki korak i svaka zemlja i kraljevina ima svoj početak kraja i svoj kraj početka. Samo univerzum čuva svetu tajnu vječnosti koju mali čovjek od postanka pokušava da dokuči. No umjesto otkrovenja za kojim žednimo, Gospod nam daje nadu i vjeru. Nekom malo, nekom još manje. Nekom opet ništa, a onom ko zna da vidi i čuje puna duša. Taman!”

Nataša Bartula Hebert

Promocija u Čikagu je samo potvrda da se umjetnost još uvijek cijeni, iako nije lako u modernim vremenima, kada smo pretrpani informacijama s interneta, odvojiti vremena za knjigu. Kao čovjek i pisac, fatalista, vjerujem da za sve postoji razlog, a posebno za najbitnije: razlog bitisanja u kom svako od nas nosi svoju sudbinu u svojoj ljušturi; svako ima svoju misiju zbog koje korača po ovoj zvijezdi Zemlji. Moja misija je pisanje: svakodnevno druženje s perom. Ova misija me je, na moju veliku radost, nakon promocija u Sarajevu, dovela ponovo u Čikago, gdje  sam predstavila novo djelo DUBROVNIK, GRAD NABOŽIĆKI.

Veliko i iskreno hvala publici koja me je dočekala toplo i s velikim interesovanjem primila moj roman osjetivši da je iznjedren iz najdubljih dubina duše. Šta više pisac može da poželi nakon dugogodišnjeg rada i truda? Posle pet napisanih romana, osjećam potrebu da naglasim da je moj novi roman zaista potvrda, ne samo moje misije, već i zrelosti, kao i veoma ozbiljnog rada kome su posvećena brojna istorijska istraživanja.

Ovo djelo je na izvjestan način i povratak mojim korijenima, jer sam rođena u Ljubini, pored Sarajeva, ispod planine Nabožić, gdje se nalazi srednjovjekovni bosanski Dubrovnik, te po rođenju pripadam ovom gradu koji se polako budi iz srednjovjekovnog sna- Dubrovniku, a i Dubrovnik meni. Izuzetna mi je čast što sam i zvanični član grupe prijatelja starobosanskog Dubrovnika u koju su uključene mnoge eminentne ličnosti, arheolozi, udruženje za zaštitu spomenika Icomos, kao i cijenjeni profesor Perica Mijatović s kojim od samom početka stvaranja djela sarađujem i koji se od samog početka pronalaska ovog grada bori za njegovo mjesto pod suncem. Neizmjerno me raduje da je i moj roman dao svoj skromni doprinos buđenju i reinkarnaciji ovog srednjovjekovnog grada. Nedavno sam se vratila s nedavnih četiri promocije održanih u BiH. Prva promocija održana je na samom starobosanskom Dubrovniku, druga u Visokom na polju piramida, treća u Ilijašu i četvrta u Muzeju književnosti u Sarajevu.  Presrećna sam zbog prijema koji sam doživjela: ogromnom podrškom publike i prijatelja, Udruženja žena San i HKD Napredak na čelu sa Stankom Ivanićem, jednim od glavnih organizatora promocije na starobosanskom Dubrovniku, te  specijalnih gostiju programa: cijenjena novinarka Edina Kamenica, poštovani novinar, spiker Rinko Golubović; promotor romana- gospodin Mato Jozić, prevodilac koji živi i radi u Njemačkoj kao i učešćem kompozitora, pijaniste Vlade Podany. Isto toliko sam srećna i prezadovoljna medijskim pokrićem brojnih televizija i radio programa počevši od TV Sarajevo, TV Federalna, TV BiH, Radio Federalna, Radio BiH, te TV Vogošća, Radio Vogošća, TV Visoko, Radio Breza i Radio Ilijaš.

Na slici: Edina Kamenica, Rinko Golubović, Perica Mijatović, Nataša Bartula Hebert

Na slici: pored Nataše Bartula Hebert, Mato Jozić i počasni gosti – vitezovi iz Jajca

Promocija u Čikagu je takođe propraćena s veoma velikim interesovanjem i toplom dobrodošlicom od strane organizatora, publike i novinara. Voditelj programa bila je, na moju veliku radost, po drugi put, poštovana Milka Figurić Kovačević, dugogodišnja renomirana novinarka iz Sarajeva koja danas živi u Čikagu. Cijenjena Milka Figurić je i ovog puta, kao i prije dvije godine kada sam predstavljala roman Moj Pedalj zemlje, na moju veliku radost, maestralno vodila program i zaista pokazala da se dobar novinar ne samo uči već i rađa. Jednom novinar, zauvijek novinar!

Gordana Nenadović, Milka Figurić Kovačević, Nataša Bartula Hebert

Toplo se zahvaljujem poštovanoj Gordani Nenadović, poznatoj i uspješnoj slikarki, vrsnoj umjetnici, na organizaciji promocije i na čitanju citata. Njen milozvučni glas je odmilovao pročitane odlomke i dao im drugu dimenziju koju samo nadahnuće duše u kojoj svjetlost živi može dosegnuti. Gordana Nenadović mi je u ime našeg dugogodišnjeg prijateljstva uručila sliku Bijelog anđela koja krasi naš dom u Montrealu i podsjeća da se najveća prijateljstva začinju i opstaju samo u jednakosti duša.

Najtoplije hvala konzulu Srbije Milanu Varadinoviću te generalnom  konzulu Damjanu Joviću i njegovoj supruzi Aleksandri kao i vice konzulu Aleksandru Miliću na ukazanoj časti i toploj podršci. Žao mi je što je konzul BiH morao neplanirano da otputuje, te tako ove godine nisam imala goste iz bosanskohercegovačkog konzulata čije prisustvo i podrška bi me veoma obradovalo. No nadam se da će nam se ukazati prilika povodom neke nove promocije.

Promociju su nam uljepšali maestralni muzičari Bane i Saša Đorđević čije prisustvo je obojilo veče radosnim notama.

Nataša sa Banetom Đorđevićem

Veliko hvala poštovanoj novinarki Nini Radonjić iz STV Dijaspora, te cijenjenom novinaru Aleksandru Žigiću, dopisniku RTS na divno urađenim intervjuima. Zahvaljujući njihovoj podršci promocija u Čikagu ostat će i medijski zabilježena. Takođe hvala cijenjenoj Slavici Petrović, glavnoj urednici i vlasnici časopisa Ogledalo. Biće mi izuzetna radost da će me i čitaoci širom Amerike, gdje dopire ovaj list, upoznati i na njegovim stranicama.

Zahvaljujem Kristini Milivojčević, vrijednoj kćerki vrijedne majke Gordane Nenadović na angažovanju u organizaciji promocije u restoranu Moskva. Ljepši ambijent od njihove rajske bašte čovjek ne bi ni poželio. Hvala upravi i osoblju restorana na srdačnoj i toploj usluzi i prijemu.

Da moja radost bude veće, veče promocije je uljepšao i susret s prijateljem još iz davnih izbjegličkih dana iz Ivanjice, a danas uspješnim biznismenom iz Čikaga-Nebojšom Nedeljkovićem.

Na slici: Gordana Nenadović, Nebojša Nedeljković, Nataša Bartula Hebert

Bila mi je velika čast i zadovoljstvo da ponovo budem gost u ovom gradu brojnih prijatelja, što starih što novih, čija vrata i srca su se tako toplo otvorila za mene i moj roman. Bez vjerskih, nacionalnih i bilo kakvih drugih predrasuda; potpuno otvoreno i iskreno. Želim da svi znaju da su i moja vrata  otvorena za Čikago na isti način i da i Čikago u Montrealu ima prijatelja.

Ovo veče je zaista pokazatelj da se ono što se iskreno gradi, stvara iz ljubavi i nesebičnosti davanja ne ruši poput Babilonske kule. Ne dopire se do neba stepenicama i kulama, već ljubavlju. Samo se ljubavlju može izgraditi most do vasione. Samo u nedjeljivosti se nalazi smisao jednakosti!

Moram takođe napomenuti da se preda mnom nalazio veoma težak zadatak- ostati nepristrasan u ovom istorijskom lavirintu. Poštovati svaku ličnost znači poštovati njihove duše odavno smještene na nebesima. Pri svemu tom, smatram da sam opravdala ono što je meni kao piscu i čovjeku bitno: objektivnost. Prilaz svakoj ličnosti bez obzira da li se radilo o kršćaninu pravoslavne, katoličke ili bogumilske vjere ili sultanu islamske vjere u mom stavu je prikazan na potpuno isti način, s poštovanjem i bez pristrasnosti. To sam ja i u mom radu i u životu. Svaki čovjek ima svoj put, a svi putevi idu na isto mjesto. Pomozimo jedni drugima da se slobodno krećemo po njima.

Nadam se da će čitaoci romana DUBROVNIK GRAD NABOŽIĆKI osjetiti tu iskrenost i posvećenost djelu kome sam dala veliki dio duše dok sam stvarala.

I ozbiljnost tematike:

DUBROVNIK, GRAD NABOŽIĆKI je istorijski roman u kome je ispripovjedana saga srednjovjekovne Bosne u njenom sutonu. Radnja počinje 1439. godine za vrijeme vladavine kralja Stjepana Tvrtka II. Kotromanića, a završava se 1463. padom Bosne. Ovaj kraj obilježava i pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića i odlazak kraljice Katarine iz Bosne.

Starobosanski grad Dubrovnik ili, kako sam ga poetično naslovila, Dubrovnik Nabožićki, zauzima centralno mjesto. Na njegovom dulumu zemlje, ispod kamenih stećaka, sahranjene su važne istorijske ličnosti kao što su knez Batić Mirković te njegov otac knez Mirko Radojević. O njihovim sudbinama postoje posebna poglavlja u romanu. Njihovi potomci nose srž radnje u prikazu autentičnog vremena i događaja srednjovjekovne Bosne na izmaku snaga. Radaš Mirković, sinovac kneza Batića Mirkovića, izranja iz magle kao hrabri vitez koji daje živu sliku ovog doba kraljeva, plemića, dvoraca, viteških turnira te viteškog kodeksa patriotizma i časti. Paula Mirković je jedna od glavnih heroina: buduća supruga ovog viteza koja će snagom duha metaforično predstavljati snagu rodoljublja žene koja svoju ljubav prema domovini, kraljici, porodici i bratu zajedno s vjerom u Gospoda manifestuje u nesebičnom davanju. Paula nakon nekoliko godina života u samostanu Svete Klare u Dubrovniku na moru, napušta samostan i udaje se za prvu i jedinu ljubav- viteza Radaša. Kruna njihove ljubavi je sin Zvjezdan koji je, kao i mnogi dječaci tog doba, odveden u janjičare po zakonu devširme. Vratiće se kao odrastao mladić, janjičar, jedan od sultanovih čuvara u toku zauzimanja Bosne gdje će se pridružiti ocu, majci i kraljici Katarini pri konačnom napuštanju Bosne.

Momenat koji pokazuje duševnu bol majke Paule koja saznaje da joj je sin odveden, a istovremeno dobija vijesti od brata da joj je snaha poginula opisuje sljedeće poglavlje:

U Pauli je zakucalo praiskonsko srce sestre i majke vijekovima napaćenog naroda. Žene mučenice, savijene u klupko ljubavi i odanosti prema porodici. Žene, koja ljubav prema bližnjima, prema majci, ocu, prema bratu, prema djeci i prema domovini u dimenzije vječnosti, poput niti svile na đerđefu veze. Da je prenese od koljena na koljeno, od vijeka do vijeka. Da preživi kroz stradanja i kroz ratove kao vječni simbol snage izrasle u pramajci žrtvi i svjedoku surovog vremena. Da budućim pokoljenjima služi kao pramajka na Nojevoj barci koja spašava plemenitost i ljubav od zla.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić, Paulina gospodarica i prijateljica, jedan je od najtragičnijih likova romana. Tužnu sudbinu udovice prati odvođenje djece u tursko ropstvo, tako da padom Bosne istovremeno gubi i djecu i domovinu.

Slijedi citat koji govori o duševnom proživljavanju kraljice Katarine kada saznaje da su joj djeca zarobljena:

Ležala je okružena sivilom iz kog je sipila ljepljiva kiša koja joj je kvasila lice. Donosila je teški zapah baruta pomiješan s dimom spaljenih kuća ispod planine. „Počelo je“, prošaputala je Paula. „Moramo uskoro bježati.“ Oblak je sporo klizio – ni srećan ni tužan, bezobličan, blijed, dalek i nedodirljiv. Negdje u daljini, u nekom od sela u podnožju Nabožića, začulo se vrištanje žena i povici vojnika. Nekoga odvode u janjičare, pomislila je kraljica. Nisam samo ja patnica. Ali ta misao joj nije donijela utjehu. Bila je teška kao i njena bol koju je željela da sahrani zajedno sa samom sobom. Baš tu u bezdanu, u jami patnje koja ju je vukla da se preda. Da zaspi i ostane nepomična i nedirnuta zauvijek. „

Važno mjesto zauzima i lik Mare Mišljenović, Pauline daljne rođake koja će zajedno sa Paulom postati jedna od glavnih pratilja kraljice Katarine. Mara je kćerka žene rođene na Dubrovniku, a odvedene u roblje u Dubrovnik na moru. Tu je dakle zastupljena i tema ropstva koje je u to vrijeme bilo prisutno. Takođe važno mjesto zauzima i lik prabake kraljice Katarine- Jelene Lazarević Balšić, kćerke slavnog cara Lazara. Ovaj lik nas vodi i do Kosovskog boja gdje je poginuo car Lazar. Takođe i do priče o prvoj Jeleninoj udaji za Đurđa Stratimirovića Balšića kao i sinu Balši, nasljedniku, vladaru Zete, te drugom mužu Sandalju Hranić Kosači, stricu vojvode Kosače, oca kraljice Katarine. Zahvaljujući razvijenoj psihologiji likova, roman jasno zaokružuje sliku ličnosti žena u srednjovjekovnoj tami. One karakteriziraju duboku odanost žene žrtve stečenu strogim patrijarhalnim odgojem. Junakinje koje se žrtvom izdižu na pijadestal pokazajući genetsku snagu izniklu iz ljubavi prema porodici, djeci i domovini.

Muški likovi su takođe zastupljeni kao nezaobilazni akteri vijeka o kom govori roman. Počevši od vitezova Radaša i Miltoša, te kneževa i plemića ovog doba, pa do bosanskih kraljeva kao i despota i turskih sultana čija vladavina je obilježila ovo nemirno vrijeme. Dakle, tu su najvišim dijelom zastupljena poglavlja o životu kralja Tvrtka Kotromanića II, potom vladavina Tomaša Kotromanića, muža kraljice Katarine, te poglavlja o ocu Katarine Kosače, velikom vojvodi Kosači. Kosača je dobio tiutlu hercog u povelji Friedricha III., njemačko-rimskoga cara, što je značenjski ekvivalent riječi vojvoda.Tu su i sudbine srpskih despota, između ostalih i despota Đurađa Brankovića i njegovih oslijepljenih sinova, te njegove kćerke Mare, žrtvovane zaradi mira za turskog sultana Murata- oca sultana Mehmeda, velikog osvajača čija će Mara postati pomajka. Prikazan je ukratko i život Đurađovog sina Lazara čiju dvanaestogodišnju kćer Jelaču će oženiti posljednji bosanski kralj, sin kralja Tomaša, Stjepan Tomašević. Roman se završava slomom Bosne, koja je, kako se u narodu govorilo .’’šaptom pala’’ pred sultanom Mehmedom. O tome najbolje govori poglavlje o kralju Stjepanu koji je zajedno sa svojim stricem Radivojem uhvaćen prilikom bijega u Ključu i malo potom i pogubljen u Jajcu. Tu su uhvaćena i kraljičina djeca Žigmung i Katarina koja su odvedena u Tursku.

Tačno između dvije stijene, na samom vrhu, zasvijetlio je mjesec. Ukliješten između šiljaka, izgledao je kao srp zakačen vrhovima za stijene. Tik iznad njega zasvjetlucala je zvijezda. Stajali su skoro spojeni kao da se umiljavaju jedno drugom. Isticali su se trepereći srebrnom svjetlošću na zagasitosivom nebu. Odnekud, kao da isplovljava iz sivila, širila se tamnocrvena boja. Najednom je prevukla horizont prekrivši zvijezdu kao tamnim plaštom. Potom je pokrila mjesec pretvorivši do maločas njegovu svijetlu boju u krvavo crvenu. Kralj Stjepan i stric su zadrhtali od jeze koja je prostrujala kroz njihove žile. „Pomračenje mjeseca nije dobar znak“, progovorio je teško kralj Stjepan. „Isto se desilo pred pad Carigrada.“ „Neka nam je Bog na pomoći“, uzvratio je stric. „Biće što mora. Što je naređeno da stigne odozgo, a ne odozdo. Zakoni se gore kroje, samo su smrtnicima nedokučivi dok ih ne snađe nevolja. Sve ima svoj kraj: I mali i veliki ljudi. I kraljevi i kraljevstva. S našim krajem, nećače moj, kraj je i Bosni. Mi ćemo možda preživjeti ako nam se sultan smiluje, ali Bosna neće. Bosna izdiše u posljednjem ropcu. I Bosnu je prekrila krvava tama kao i nebo nad njom. Ovdje će joj biti grob, na ovom kamenu na kom se predao njen kralj.“

S buđenjem Dubrovnika Nabožićkog probudila se i srednjovjekovna Bosna. Ustali su vitezovi, kraljevi i kraljice. Progovorili su kameni stećci. Kameni spavači čija je dužnost da bdiju nad vijekovima izvili su svoje isprepletene rozete k nebu u uskrsnuću usnulog vremena koje je čekalo buđenje. Oživjela je viteška zakletva rječju poštenja čija ljepota i snaga se zadržava  u sferama beskonačnosti i treba da služi na čast onima što su bili, onima što jesu i onima što će tek biti. Iz kamene česme je ponovo potekla voda. Iz zamrle kovačnice začuo se zvuk čekića i nakovnja. Rudari su se probudili uz pjesmu pijuka. Zaciktala su djeca po kaldrmi. Zamirisale su dunje, trešnje, lipe, planinske trave. Zažuborili su potoci. Zakliktali su orlovi ispod duluma nabožićkog neba pjesmu o kraljevini Bosni koja je po predanju “šaptom pala“.

 … „ Hvala sine “, uzvratila je Mara sultanu. „ Još jedno ću te zamoliti kao majka: gdje god tvoja noga kroči, neka korača s vjerom. Ja ću se moliti Bogu, a ti Alahu. I moje i tvoje molitve će stići na isto mjesto. I nemoj da rušiš molitvena mjesta i hramove. U Bosni ima još mnogo paterana. I katolika. Oko osamsto hiljada, koliko ja znam. Ima dosta franjevačkih samostana i crkvi. Poštedi ih zla pa će i tebe dragi Bog poštedjeti. Budi milostiv budućim slugama tvojim. Ne zaboravi da će ono što uradiš danas ostati kao eho u budućnosti. Svi plodovi budućnosti su majušno sjeme sadašnjosti “, završila je.

Moram otkriti da ovaj roman ima pored istorijskog karaktera i i romantičnu stranu. Jedna od najjačih romantičnih crta sažeta je u pasusu o prvoj noći Paule Mirković i viteza Radaša.

 …Legli su na meku livadu posutu poljskim cvijećem. Pokriveni zvijezdama, na zelenoj postelji, udisali su žudno miris livadskih trava. …

… Njen šapat je ljubio njegove usne. Njegov dah milovao je njene dlanove, tople i oznojene, nakvašene od suza radosnica. Njihov krik stopio se u jedan, zaglušen krikom orla koji je kružio iznad njih spremajući se na počinak. „Ako bude sin, zvaće se Zvjezdan“, prošaputao je Radaš poluusnuloj Pauli čija glava je udobno počivala na njegovim širokim prsima. ….Mjesec, pun i okrugao kao rumena bulka, bacao je nježnu svjetlost na Pauline još vrele obraze. Zvijezde su umilno zatreperile, poput miliona krila srebrnih ptica rasutih po vasioni. Radaš je uzvratio osmijehom, osjećajući u sebi duboku zahvalnost u veličanstvenosti trenutka u sjedinjenju sa ženom rođenom ispod neke od ovih zvijezda za njega. ..

Probudio ju je prvi zrak sunca i njegovi prsti.. Nasmiješila se dajući sebe ponovo u potpunom sjedinjenju duše i tijela. Na mekoj zemlji Nabožića gdje su se nekada i oni začeli – Paula Mirković i Radaš Mirković, ostavili su tragove znoja i zauvijek utisnuli miris svoje kože.

Riječi njihovog sina Zvjezdana koji se igrom slučaja vraća u Bosnu kao sultanov vojnik i lični čuvar potvrđuju ljubav prema otadžbini koju svaki čovjek korijenski i instiktivno poput orla nosi u sebi. Neka nam ovo bude jedna od poruka romana, pogotovo nama imigrantima: podsjećanje da se jedna od najvećih ljudskih vrijednosti nalazi u pripadnosti i ljubavi prema njegovim korijenima. Ukoliko budemo znali da proširimo tu ljubav u ljubav i poštovanje prema svakom čovjeku naša misija bitisanja će biti ispunjena.

„Jedino onda kada se čovjek odvoji od pedlja zemlje na kom je rođen“, šaputao je, „bilo da je otrgnut, bilo da ga sam napusti u potrazi za novim domom, jedino tada, u snovima koji se nostalgija zovu, može spoznati njegovu vrijednost i ljepotu. Biti ovdje, staviti noge na meku mahovinu i grumen mirisne zemlje je ponovno rođenje, razmišljao je. Tu gdje pogled istovremeno miluje jug, sjever, istok i zapad. Gdje rođenjem pripadaš svim stranama svijeta. Gdje vidiš nebo i zemlju kako se ljube kao na sopstvenom dlanu. A duša se tvoja i sama privija k njima da se spoji u trojstvu ljubavi s domovinom davno ti istrgnutom iz naručja. Nigdje se nebo i zemlja ne ljube s toliko ljubavi i vjernosti, pripijeni jedno uz drugo kao brat i sestra. Ovdje gdje se dulum zemlje i dulum neba sastaju u visinama. I ako se samo malo propneš na vrhove prstiju možeš da ih pomiluješ – kao bližnjeg svoga.

 Nataša Bartula Hebert