Kada sam početkom 1987. stigao u Australiju, tačnije u Melburn, pitao sam gde ima neka naša kafana sa muzikom da se sa društvom opustim. Nabrojaše mi nekoliko njih, od kojih, na žalost, danas ni jedna nije u životu. Na nagovor šuraka, otidosmo u restoran „Duga“ u elitnom naselju Prahran koji su držala dva brata Crnogorca.
Zatekosmo tamo zanosnu pevačicu, prelepog glasa i stasa koja je baš umela sa gostima i znala je svakoga što se ono kaže, da „pogodi u dušu“!
Bio je to prvi susret sa Brankom Mitrović jednom od ikona ovdašnje estradne scene. Ova harizmatična Zagrebčanka bila je nezamenjiva u kafanama, na proslavama, raznim zabavama, društvenim i klupskim. Nastupala je u svim većim gradovima Australije, ali je, uz dužno poštovanje, najveći pečat ostavila u Melburnu u kultnim restortanima „Toplica“, „Slavija“, pomenutoj „Dugi“, „Metropol“, „Rob Roy“ i svi ostali…
Vremena su prolazila, menjala se ukorak sa trendovima i onda je Branka, početkom dvehiljaditih „nestala“. Odlučila je da savije porodično gnezdo, preselivši se u mirnije mesto na obali Pacifika – Wollongong, gde i danas živi sa svojom četvoročlanom porodicom. Ne eksponira se previše, ali je aktivna na društvenim mrežama gde otvoreno iznosi svoja mišljenja i stavove.
Upamtio sam je kao osobu koja je pažljivo birala društvo i manji krug prijatelja, iskrenu do bola, koja je prodornim zelenim očima umela da vas saseče poput žileta. Moram da priznam da je nikada nisam video da se nasmejala, ali je i to bio neki pečat njene duše, njenog ega koji je duboko skrivala u sebi.
(klikni na fotograf iju za uvečičanje)
Ovim mini-omažom sa izbledelim, ali sačuvanim slikama iz njenog privatnog albuma, želja mi je da čitaocima približim fenomenalnu pevačicu i čoveka, Branku Mitrović koja je udarila snažan pečat ovdašnje muzičko-kulturne scene, počev od osamdesetih pa sve do danas. Redosled nije hronološki već nasumice nabacana foto-priča…
Šteta je što je takav kapacitet van muzičke scene, bez mikrofona u ruci sa kojim nam je toliko puta, interpretirala lepšu stranu života i davala nadu da sve, ma koliko bilo prolazno, teče kao niz. Reče neko pametan – nema kraja bez sudnjega dana.
Ovim, pozivam Branku da se opet lati mikrofona koji joj tako pristaje…
Rade BERAK