Kada sam početkom 1987. stigao u Australiju, tačnije u Melburn, pitao sam gde ima neka naša kafana sa muzikom da se sa društvom opustim. Nabrojaše mi nekoliko njih, od kojih, na žalost, danas ni jedna nije u životu. Na nagovor šuraka, otidosmo u restoran „Duga“ u elitnom naselju Prahran koji su držala dva brata Crnogorca.

Zatekosmo tamo zanosnu pevačicu, prelepog glasa i stasa koja je baš umela sa gostima i znala je svakoga što se ono kaže, da „pogodi u dušu“!

Bio je to prvi susret sa Brankom Mitrović jednom od ikona ovdašnje estradne scene. Ova harizmatična Zagrebčanka bila je nezamenjiva u kafanama, na proslavama, raznim zabavama, društvenim i klupskim. Nastupala je u svim većim gradovima Australije, ali je, uz dužno poštovanje, najveći pečat ostavila u Melburnu u kultnim restortanima „Toplica“, „Slavija“, pomenutoj „Dugi“, „Metropol“, „Rob Roy“ i svi ostali…

Vremena su prolazila, menjala se ukorak sa trendovima i onda je Branka, početkom dvehiljaditih „nestala“. Odlučila je da savije porodično gnezdo, preselivši se u mirnije mesto na obali Pacifika – Wollongong, gde i danas živi sa svojom četvoročlanom porodicom. Ne eksponira se previše, ali je aktivna na društvenim mrežama gde otvoreno iznosi svoja mišljenja i stavove.

Upamtio sam je kao osobu koja je pažljivo birala društvo i manji krug prijatelja, iskrenu do bola, koja je prodornim zelenim očima umela da vas saseče poput žileta. Moram da priznam da je nikada nisam video da se nasmejala, ali je i to bio neki pečat njene duše, njenog ega koji je duboko skrivala u sebi.

(klikni na fotograf iju za uvečičanje)

Ovim mini-omažom sa izbledelim, ali sačuvanim slikama iz njenog privatnog albuma, želja mi je da čitaocima približim fenomenalnu pevačicu i čoveka, Branku Mitrović koja je udarila snažan pečat ovdašnje muzičko-kulturne scene, počev od osamdesetih pa sve do danas. Redosled nije hronološki već nasumice nabacana foto-priča…

Šteta je što je takav kapacitet van muzičke scene, bez mikrofona u ruci sa kojim nam je toliko puta, interpretirala lepšu stranu života i davala nadu da sve, ma koliko bilo prolazno, teče kao niz. Reče neko pametan – nema kraja bez sudnjega dana.

Ovim, pozivam Branku da se opet lati mikrofona koji joj tako pristaje…

 

Rade BERAK


POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here
Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila