U spevu „Gorskog vijenca“, Njegoš je napisao: „Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi…”

Tijana i Milica igračice folklora obučene u nošnje koje je pok. čika Milivoje izradio

Zaista, blaženopočivši Milivoje Stojanović koji je zemaljski život, zamenio za Nebeski, ostaće u srcima i pamćenju sviju onih kojima je genijalnost ovog, pre svega i iznad svega čoveka, pa onda umetnika, značila i – značiće!

Milivoje, pre svega humaista, pa onda umetnik, virtuoz i sve što uz to ide, putovaće kroz život kombinovan od trnja i ruža i, što je najvažnije, na kraju tog puta bez kraja, uvek će na volšeban način, izlaziti kao pobednik kome nisu potrebni ztrofeji i aplauzi, već jedno, onako malo, iz srca, iskrojeno – hvala!

Čovek koji je hvaljen a u isto vreme i napadan, u zavisnosti odakle je sve to dolazilo, na kraju puta “imao je rašta se i roditi…”

Milivoja sam, hajde da kažem, ovlaš poznavao. Lično sam ga sreo na par Festivala srpskog folklore u Bonnyriggu. Ostavio je na mene utisak gospodina ali i frajera na svoj način, što me je podstaklo da ga zagotivim i poštujem na “prvu loptu”. Suptilnost i elegancija sa kojom je vodio i rukovodio folklornim grupama koje je učio veštinama igranja i poštovanja, bilo je dovoljno da podignemo obrve i kažemo u sebi “čekaj, bre, nije to običan koreograf već genijalac koji stoji tu pred tobom”…

Milivoje Stojanović je svoju plemenitu dušu ispustio 25. maja 2022. posle nešto više od 93 godine života. U svojoj Srbiji gde je rođen i gde joj se vratio.

Pola života je proveo i poklonio Australiji, a tu i jugoslovenskoj pa onda i srpskoj zajednici. Proteklog vikenda, tačnije u svetski poznatoj Opera House u Sidneju, čika Milivoju je održan pomen (komemoracija) koju je on i te kako zaslužio. Uz prisustvo eminentnih ličnosti koje su prolazile kroz njegov život u Australiji, ali i onih koji su poštovali njegov stvaralački rad.

Tako je gotovo jedan vek stao u četiri zida Opera Housa, a kako je tamo bilo, čitajte iz pera Nataše Veljković Tamburić, nekadašnje Milivojeve saradnice i aktivistkinje Srpske zajednice koja je, ujedno, pričitala i omaž preminulom velikanu.

Rajka Čelić i Nataša Veljković Tamburić

Dočarati atmosferu sa komemoracije čika Milivoja, koja se održala u Sidnejskoj Operi, je veoma zahtevno. Prijatan ambijenat i veličanstveni osećaj, kao da je čika Milivoje bio tu sa nama. Toliko elegancije da je svaki delić prostora bio iskorišćen da prikaže njegov rad preko slika, narodnih kostima koje je on lično radio, postera na kanvasu, projektovane slike po zidovima, isečaka iz novina, nastupa i kampovanja sa prelepim aranžmanima svezeg cveća. A preko staklenih zidova, video se svetlom obasjan most Harbour Bridge, po neka jahta i čaroban deo grada na najlepšoj luci sveta.

Na ulazu je bio postavljen i srpski običaj – žito i hleb sa medom ispred njegova dva postera iz mladosti i starosti koja su iz dubine sa osmehom gledala svakog gosta koji je došao da mu oda poslednji pozdrav i poštovanje za njegov rad i doprinos srpskoj kulturi i tradiciji u Australiji. Goste su dočekivale nekadašnje igračice folklora Milica i Tijana obučene u kostime koje je čika Milivoje sam izradio.

Ambasador Rade Stefanović i Ivana Isidorović (levo) zamenik sefa misije Ambasade Republike Srbije sa Rajkom Čelić

Gosti su polako i dostojanstveno ulazili i sa oduševljenjem gledali izložbu i ukusnu prezentaciju uz čašicu pića i hrane. Među njima su bili i Ambasador Srbije gospodin Rade Stefanović i gospođa Ivana Isidorović, zamenik šefa misije Ambasade Republike Srbije, koreografi, saradnici, igrači, roditelji, prijatelji i članovi uprava gde je čika Milivoje radio i ostavio svoj trag. Totalno savršenstvo, šta drugo reći.

Rajka sa sestrićem Nicolasom i snajkom Jane

Program je otvorio Nicolas McInerney, koji je ispred porodice blagim osmehom pozdravio goste. Zatim, Renata Pavlović, učenica prve koreografske škole iz 1985. godine, podelila je sa nama njene doživljaje, rečima i pokretima da bi nas vratila u doba kada je čika Milivoje davao svoje instrukcije igračima u svojoj prvoj školi.

Bivši igrači is CSO Sv Nikola Blacktown

Gospodin Slobodan Lazović, predsednik crnogorskog društva Australije i Nataša Tamburić, dugogodišnji saradnik za vreme njegovog rada u Srpskom Centru Bonnyrigg, su na srpskom jeziku podsetili goste, ko je ustvari bio čika Milivoje.

Kada je dokumentarna prezentacija počela, zavladala je potpuna tišina, prizor sećanja na lepe dane kroz igru, pesmu, osmeh i poneku suzu. Samo se čuo aplauz kao da se ponovo izvode koreografije čika Milivoja uživo, a ne na ekranu. Teško je sklopiti čitav rad u 2 sata ali po reakciji publike bio je veoma uspešan. Prava legenda, nažalost istinito, da nismo ni svesni bili da smo imali takvog genijalca.

Rajka Čelić

Na kraju prezentacije Rajka, njegova supruga, je pozdravila sve prisutne goste i pozvala u Vlaško kolo. Dok smo svi ustali i zajedno zaigrali, čika Milivoje je vodio to isto Vlasko kolo na ekranu davne 1987. Sve tako brzo prođe i ostadoše samo lepi utisci i velika čast biti deo jednog takvog programa.

Biografiju Milivoja Stojanovića prezentovala je Nataša Veljković Tamburić i evo, šta je ona na komemoraciji rekla:

Milivoje Stojanović se rodio 1929. godine u Donjem Striževcu kod Babušnice. Otac mu je nesrećno poginio dok je bio u porodilištu, a majka se brzo preudala i svoje dete prepustila drugima da ga odhrane. Baba i tetka su preuzeli brigu o njemu. U Beograd odlazi 40-tih i počinje da igra u Vojnom baletskom ansamblu gde je bio I glavni solista. Išao je na teren sa sestrama Janković da istražuje korake baš iz svog kraja. Igrao je u Kud Ivo Lola Ribar a kasnije radio rame uz rame sa Mirom Sanjinom, Zvonimirom Ljevakovićem, Dragomirom Vukovićem i Brankom Markovićem. Korepetitori za njegove koreografije i scenske nastupe su bili Miodrag Jašarević, Boki Milošević, Dragan Aleksandrić, Dragan Živković Tozovac (pre nego što je postao pevač). Eminetni pevači su se uvek našli na pozornici kao međutačka, kao što su Marinko Rokvić, Zora Drempetić, Mija Aleksić, Raša Plaović, duet Selimova-Želčevski, Stevo Teodosijevski i Esma Redžepova. Teško je sve nabrojati ali shvatili ste već gde je i ko je bio pre nego što je došao kod nas u Australiju. Stigao je u Australiju 1984. godine kada je imao 57 godina. Nama igračima je delovao kao da je imao 40. Pun elana, snage, duha i ljubavi prema svom zanatu. Spreman na zadatak ispred njega. Imao je uvek na umu 3 stvari. Voleo da radi tematske koreografije pripremljene za određenu priliku, masu na pozornici i da bude najbolji. Principijalan. Bio je miran ali strog. Njegov jedan osmeh je označavao sreću, radost, usepeh, ponos i ljubav. Svako ko je doživeo taj osmeh znao je da je na pravom putu. Ovom umetniku nije smelo da se krila vežu, iako je on Ovan po znaku rođenja, za ovu priliku ćemo ga zvati Orlom. Kao i svakom orlu, trebalo ga je pustiti da leti, da leti visoko i snažno. Ko ga je pustio da leti, leteo je sa njim snažno i čvrsto u velike uspehe i pobede. Milivoje je brzo postizao svoje ciljeve sa dobrim saradnicima. Prosto mu je išlo lako. Na žalost oni koji su ga uzdizali su brzo hteli da budu taj orao i brzo su mu krila sasekli da bi morao da se oporavi i ponovo počne da leti. Leteo je, kao niko do sada. Omaž njegovog rada, dela i života je teško svesti u malo vremena, prosto je nemoguće. Pokušaćemo da vam dočaramo atmosferu značajnih uspeha od pripreme za prvu turneju za tadašnju Jugoslaviju, posle samo 6 meseci rada, TV nastupi njegovih grupa, nagrade na baletskim takmičenjima i dizanje u vis naše zajednice u multikulturnoj Australiji. To je uvek bila njeghova parola “Neka se vidi da smo mi narod od ukusa”. Evo kako je sve to bilo. Došao je na poziv i pod ugovorom Jugoslovenskog društva Mladost iz Newcastla a po preporuci Matice iseljenika Srbije. Kada su članovi uprave videli Milivojevu izložbu kostima na “Iseljeničkom Letu” u Beogradu, znali su da je on pravi čovek za njihove potrebe. Posle samo 6 meseci rada ostvario je njihove ciljeve, turneju za Jugoslaviju i TV reportažu na SBS TV. Bio je to grom koji je razdrmao celu našu zajednicu u to vreme. Mladost, Yugal i Yugo KUD su se dogovorili da Milivoja vrate za Australiju posle turneje, pošto je ugovorni rok istekao i nije više imao obavezu da ostane a kartu je neko morao da plati. Nakon povratka brzo je osnovao Koreografsku školu u oktobru 1985. Cilj škole je bio osposobljavanje stručnog kadra za naše narodne igre, neko da ga jednog dana nasledi. Sa školom je briljirao na sceni Opere Haus na multikulturnom festivalu i baletskom takmičenju gde je učestvovao sa jedinom etničkom grupom među baletanima. Na osnovu njega se otvorila kategorija “World Dance” na sada poznatom Performing Arts Challenge, nekadašnji Estedford. Nastupao je na Martin Place kanalu 10, na stadionu u poseti katolickom papi Jovanu II, I turneji na Novom Zelandu. 1988. kreće sa  104 izvođača na EXPO u Brisbane. Kako je kazao “bili su pravi profesionalci”, ponosan na preko 1000 sati rada i okupljanja 3 ansambla – Jugal, Njegoš i Jadran Hajduk. Briljirali  su na sva tri koncerta na velikoj sceni i doživeli nezapamćene ovacije i aplauze ispred više hiljada gledalaca.

Iste godine, uprava Srpske Narodne Odbrane (SNO) na čelu sa generalom Bulićem je želela da i oni budu slavna grupa. Bez obzira što je Milivoje tada radio u Jugoslovenskoj zajednici, to njima nije nimalo smetalo. On je Srbin, umetnik, stručnjak. Verovali su da on može da ostvari njihove želje. Nije ni slutio da će uskoro doći do raspada zajedničke zemlje. Vodila ga njegova srećna zvezda, kada se jedna vrata zatvore, druga su se brzo otvarala.

Prvi Nastup Srpske Narodne odbrane na 3. festivalu u Bonnyriggu je potvrdilo da je Srpska narodna odbrana najbolji ansambl na ovoj teritoriji u to vreme.  Munjovitom brzinom postaje pravi umetnički ansambl sa preko 300 članova. Samim tim je želeo da to Australijska zajednica vidi. Uspeo je da dobije 15 minuta na multikulturnom festivalu u Operi Haus a minutaža je ograničena bila na 8 minuta. Uz to Srpska Narodna Odbrana je bila poslednja grupa u programu. Jedina srpska grupa da počne zatvaranjem programa, čast ukazana od strane direktora festivala Gilerma, posle velikog prijatelja našeg doajena. Uspeh nije prijao mnogima, nisu shvatili taj domet, mislili su da to oni mogu, da oni mogu sve to što Milivoje radi sa lakoćom. Ako može on možemo i mi. Pisale su novine da je “udbaš”, neprijatelj i špijun. Nameštali su mu politički da bi ga srušili jer drugačije nije moglo. Napušta Srpsku Narodnu Odbranu, sav mukotrpan rad i trud koje je godinama stvarao. Odlučuje da oformi svoj Ansambl pod nazivom “Ansambl narodnih igara Beograd”. Jedan deo vernih roditelja iz Srpske Narodne Odbrane hrabro prate svog učitelja i žele da nastave put koji se započeo, ali početi ponovo nije lako. Ansambl Beograd doživljava bojkot cele Srpske zajednice sa strane Srpske Narodne Odbrane i smatra se, društvo u kojem radi Milivoje da je neprijatelj naše zajednice. Nož u leđa zabijen, posle tolikog rada i uspeha. Neverovatan udar. Ali, snažno ide napred uz podršku roditelja i dece. Ansambl u manjem sastavu nastupa na sceni Opere haus, Baletskog takmičenja, raznim multikulturnim manifestacijama u Australijskoj zajednici, priredbe Seosko poselo, Beogradsko proleće i postaje primer kako treba raditi. Dolazila su deca brojno stanje do 80 članova, bojkot nije uspevao iako su se pojedinci u zajednici čvrsto držali toga. No, vrata otvara crkva svojoj srpskoj deci i Ansamblu narodnih igara Beograd i zajedno sa Crkvenom opštinom “Sveti Nikola” Blacktown kreću u nove uspehe. Tu se pridružila I još jedna grupa iz Crkvene opštine “Sveti Sava” Elanora.  Grupa krece u neviđene nastupe. Ponovo, uz veliki rad i trud ali sada 3 grupe kreću sa druženjem, turneje u Melburn i Novi Zeland. Kada se postavilo pitanje hoćete li u Operi Haus da igrate ili na Festivalu u Srpskom centru Bonnyrigg – odgovor je bio Bonnyrigg. Želja da se dokažu među svojima je bila snažna. Ponovo je bila puna scena dece i narod pun oduševljenja. Jedna velika karekteristika i poznanica je, kada konferansijer samo spomene koroegrafija Milivoje Stojanović, publika zaćuti. Zna da ih čeka lep prizor. Svoje je radio, ničije nije krao, koreografije raznovrsne i tematske bez obzira na sve probleme da postigne cilj.  Masa ga ohrabljivala i roditelji koji su uz njega. Pričalo se da je vrhunski koreograf i moraju ga roditelji i uprave pustiti da radi svoj posao. Pratilo ga to celo vreme u njegovom radu. To je jedina činjenica koja se stalno ponavjala, “Ne mešajte mu se u posao. Zna čovek šta radi i šta treba a mi samo da ga pratimo i dobićemo sve što želimo, dobru decu, uspeh i da budemo najbolji u zajednici”. Na žalost kao u svim prethodnim slučajevima njegovi nagli uspesi su doveli do sujete i ponovo se orlu krila seku i to pred organizovani put po Srbiji, Bosni i Hercegovini i Rumuniji. Ne odustaje od cilja da ispoštuje decu I verne roditelje i pravi sastav Ujedinjenih srpskih igrača. Za nepunih 5 meseci program se spremio u manjem sastavu i otišlo se na turneju. Australijska televizija se oduševila i prikazala kratak prilog u večernjem dnevniku, baš kada su svi u svojim domovima. Put Ujedinjenih srpskih igrača propratile su televizijske kuće u Banja Luci, Palama, RTS Srbija – Jedna pesma jedna želja, i svi su sa oduševljenjem propratili ovu lepu grupu. U Rumuniji su doživeli ovacije stranaca i organizator je molio da se nastavi i u ostalim gradovima gde on organizuje. Direktor festivala je rekao Milivoju “Čuo sam da ste dobri ali ovo nisam mogao da verujem”. Obezbeđuje najbolji smeštaj i sav prevoz samo da ostane grupa i krasi njegov festival pod pokroviteljstvom UNESCA. Ujedinjeni srpski igrači su uspeli i briljirali tamo gde drugi nisu, ali nisu nastavili jer su morali da se vrate svojim kućama.    Po povratku sa turneje, stišale su se strasti ali počinje se ponovo. Sada Srpski Centar Bonnyrigg sledi u kojem je već radio. Želja mu je bila da Srpski centar bude baš to, Centar svih Srba. Srpski centar pokušava da ostvari uspehe. Postavio je pored sebe vernog i sposobnog saradnika. U Srbiju kreće grupa iz Srpskog centra Bonnyrigg, prvi put od kako je osnovan. Nije bilo želje niti pristalica za taj put. Ali krenulo se i uspelo se. Ponovo je jedna srpska grupa iz Sidneja zablistala. Australijski Ambasador u Srbiji je na prijemu grupe rekao sa oduševljenjem da je njihov čin pravi. Da su oni pravi diplomati svoje zemlje Australije i Srbije. Čestitao im je i zamolio ih da upiju ovaj veličanstveni doživljaj. Svi su se vratili sa puta puni utisaka. Nažalost nije dugo trajao njegov rad u Srpskom centru. Iscrpilo ga u njegovoj 80. godini. Tada predaje svoje uzde zameniku. Ali, nije stao. Traži više, veće, bolje.  Bez obzira na umor od rada, duboka starost već na vratima, ne odustaje se. Ostvaruje drugo, odnosno treće mesto sa CO Blacktown i Sveti Sava Hoxton Park, na baletskom takmičenju. Ide se na turneje po Australiji, gostuje se u zajednici.   Mnogo sitnih nastupa svakog meseca crpi decu i koreografa, Nije pristalica tog igranja svakog meseca, u istim krugovima ljudi, u manjem sastavu. To je mučenje koje je nastalo od 2000. godine i neopisivo je crpilo umetnika. To nije bio njegov cilj, samo kvalitetno i vredno, a ne svake nedelje uz roštilj, muziku i piće. Samo da se napuni sala. Dolazi do nerazumevanje kod uprava, a roditleji bespomoćni.  Bez obzira na  preokret dinamike u Srpskoj zajednici ostvaruje se još jedna turneja u Srbiju i to pod nazivom “Ponesi opanke”. Ide na turneju sa Srpskim kulturnim klubom Sveti Sava Hoxton Park. Ali ovog puta hoće na Kosovo. Kažu da je “lud” ali deca žele i roditelji odobravaju.   Uz pratnju UNPROFORa  doživeli su menjanje tablica na autobusu, igrali na proslavi Vidovdana u Manastiru Gračanica, igrali na Zlatiboru i Vrnjačkoj Banji, jedina grupa iz Australije do tada da gostuje u emisiji “Žikina šarenica”, a sada se “Šarenica” ne može zamisliti bez gostujuće grupe sa narodnim igrama. E to je bilo delo našeg Milivoja Stojanovića i dan danas je tako. 50ti Sabor trubača nije prošao bez prisustva našeg orla. Smislio je zajedničku koreografiju sa svojom grupom, “Shilo Academy of dance” i Aboridžanima. Vežbali su zajedno u Sidneju i uspešno nastupili na saboru. Nacionalna televizija RTS i televizija PINK je propratila i ovu turneju. A smšta još tu može da bude, nije li ovo dovoljno. Ne, nije. Svakog igrača su krasile njegove rukotvorine. Zanatlija koji se nikada više neće roditi. Ako ste uspeli da uzmete jelek muški ili ženski od njega, čuvajte ga. To je blago za generacije pred nama. Ovo je ukratko bilo rečima, a sada želimo sve da vam dočaramo na ekranu, da prikažemo kroz sliku kako je to bilo i makar malo atmosfere svega ovoga, da vam prikažemo. Ne zamerite ako ne vidite svoju grupu ili dete. Niste manje važni zbog toga, samo je u pitanju vreme. Neka se igra viori, pesma čuje sve do nebesa odakle nas sada čika Milivoje Stojanović nadgleda. Mi se iskreno nadamo da neće biti prekida u “muzici” za ovu priliku, ali ako se slučajno desi, nije “nameštaljka” iz zajednice nego je on tu umešao svoje nove veštine. Neka mu je laka crna zemlja i neka sada sa anđelima posmatra i čuva sve nas. Amin!

Galerija slika tokom života i rada čika Milivoja – pritiskom na sliku istu uveličavate

Nataša Veljković Tamburić

Nataša je, štaviše, posvetila i pesmu koju je napisala u čast velikog umetnika i čoveka:

Vječnaja pamjat čika Milivoje!

Druženje počinje devedeset i devete
Ulazim u Srpski Centar i samo čujem klevete
Koreografa nema, sastanak se sprema
Sada je trenutak, nema dilema.

Dobijam reč da izjasnim svoje
Koreografija grupe Beograd, je stopila srce moje
Čika Milivoje, spominje se ime tvoje
Uče decu da igraju, a i nošnje kroje!

Pa što ga ne bi pozvali, ja Upravi kažem
Za druge koreografe, ja se ne slažem,
Dogovor je pao, čika Milivoje je pristao
Narod je zapazio, Folklor se razvio.

Bozić je došao, zabavu organizovao
A što ti ne bi program vodila, odmah je upitao,
Pod njegovim nadzorom, sve se razlistalo
Čini mi se da je od tada, sve zablistalo.

Seoska posela, zabave, festivali
Druženja, izleti i maskenbali
Melbourne, Canberra, Ballarat, Rooty Hill
Dapto, Lightning Ridge, Wollongong i Granville.

Ali to dovoljno bilo nije, put za Srbiju mu se u glavi vije
Ozbiljan se plan kroji, za turneju igrače broji
“Tebi Voljena Srbijo”, krenuli smo na put
A čika Milivoje veseo, ali ponekad i ljut.

Ljubostinja, Studenica, Kragujevac, Žiča
Lopas,  Soko Grad i razigrana lica
U Vrnjačkoj Banji, kad lipe cvetaju
Roditelje i decu koreografi šetaju.

Muzej Karadžića u mestu Tršić
Kao i poseta kuće Vojvode Mišić
Kruševac, Valjevo, Koviljača banja
Da li je to stvarnost il’ se možda sanja?

Ali zaboraviti nećemo, u manastiru Konak
Vladika Lavrentije i njegov monah
Čekali nas sa svećama, jel struje bilo nije
Posle strašnih munja i kiša je počela da lije.

Pevali u autobusu i sklanjali s puta grane
Molili se Bogu, da nevreme stane
Od mraka se ne vidi ništa sa strane,
A ispred manastira ptice kišom oprane
Šta nam to ostaviše preci u Amanet!

A kad jutro svanu otvorismo prozore
Draž lepote osetismo, pa pesma do zore
U Belom Dvoru dočekaše nas, Princ i Princeza,
I lično poslužiše nas, kakva je to veza!

Kopaonik, Beograd i Skadarlija do zore
Beogradska patrijaršija
Gde ikone govore
Toliko doživljaja u mislima gore
To je tvoja zasluga čika Milivoje!

Spokojan nam bio, u miru počivao
Mnogo si nas naučio, tradiciju igrom usadio.
Pamtiće te generacije koje si obučio
Ostaćeš nam u lepom sećanju ma gde god sada bio!
Anđeli te na nebu čuvali
A mi na zemlji tvoja dela  pamtili!
U tvoju čast smo se danas okupili
Da bi čašicu rakije za dušu tvoju popili…

 Prilog pripremili: Nataša Veljković Tamburić i Rade Berak


POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here
Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila