Iako su na Zapadu Božić uglavnom trgovci komerciijalizovali i i pretvorili u opštu potrošačku groznicu ipak, kada ste u Londonu, Berlinu, Beču ili Brizbenu, na svakom koraku čujete božićne pjesme, vidite divno ukrašene radnje i izloge, osjetite miris kuvanog vina, gledate božićne recepte velikih kuvara, restorani spremaju praznična jela, božićni marketi su u svakom većem parku ili na trgu. I, ma koliko nekada bili tužni ili umorni, ipak vas taj božićni duh i ta atmosfera radosti dotakne i bar malo vas oraspoloži i raznježi. I vjernike i nevjernike. I muslimane i budiste, nebitno. Stvari koje asciraju na Božić su svuda oko vas i svi u tome uživaju. Nažalost ako ste u Brogradu u decembru taj osjećaj nećete imati.
ZATO želim da podijelim sa vama moje razočarenje što je kao i prethodnih godina bilo očigledno apsolutno odsustvo božićnog duha u decembru u Beogradu.
Bio je lijep moj decembarski Beograd, okićen, pun raznih programa i sa toliko mjesta za zabavu. Ali ne i pominjanja Božića, ne i predbožićnog uzbuđenja i atmosfere. Gdje god se okrenete, koji god kanal uključite mogli ste čuti samo o NG.
I svi samo o tome pričaju: poznati, estrada, novinari, emisije sve posvećeno trivijalnim stvarima vezano za doček NG. Ostaci socijalističke svijesti nigdje se kao u Srbiji nisu toliko zadržali, vjera ismijavala a sada postala i sinonim za nazadnost i zaostalost a provod, ludovanje i upražnjavanje površnih zadovoljtstava “cool” i moderno. Roditelji tu snose največu odgovornost jer nisu naučili djecu da je umjerenost u svemu ipak najbolji put i za napredak i za poštovanje svoje tradicije.
Ogromnu odgovornst naravno snose novinari i mediji promovisanjem pogrešnih vrijednosti i osoba koji su sramni ljudski primjeri i koji vjeru preziru i sve ono što tradicija znači.
Ima li većeg primjera sramote i omaložavanja najvećeg hrišćanskog praznika poput Božića nego da na naslovnu stranu dnevnih novina tim povodom stavite osobu koja živi i ponaša se suprotno kodeksma svake vjere, koja je javno bludničila i opštila sa oženjenim čovjekom, koja pljuje i ismijava brak, malu crkvu hriščansku i još je obuku u srpsku nošnju?
Najmanji je problem što ta osoba pri tome uopšte nije Srpkinja već mješano bošnjačke albansko romske nacionalnosti, od njenih raširenih nogu i vulgarnih prostačkih fotografija u toj nošnji, poslije kojih slijedi još sramnije izjave suprotne svemu što hriščanstvo predstavlja. Nije kriva ona. Krivi su novinari i urednici koji su tako jeftino i javno izvrgli ruglu samo značenje i poruke Božića. Krivi ste i vi koji na to ćutite čak i ako niste vjernici.
Mjesecuma se pre toga unaprijed potenciralo se sve oko dočeka NG, biranju toaleta, razni likovi sa estrade relamirali su svoje nastupe za koje su cijene bile paprene, oni što ostaju kući ili su sa društvom kupovali su brdo hrane i pića. Pretjerivalo se i u trošenju novca i u eforiji. Sve se svelo na prikazivanje i pokazivanje, opijanje i na formu. Slikanje za društvene mreže obavezno.
Dok su na Zapadu u zemljama koje su i naprednije, bogatije i modernije od Srbije ipak svi uvijek okrenuti božićnim radostima i Božića slave i države i društvo
Novu godinu uglavnom ljudi na Zapadu ili ignorišu ili dočekuje posmatranjem vatrometa, kod kuće ili negdje u parku na pikniku. Mada neki iz balkanske dijaspore u svojim klubovima imaju organizovne zabave za Novu godinu, ipak su one više nostalgično potsjećanje na mladost i ex YU, neka ljepših vremena u domovini a ne novogodišnja euforija. Božić je ipak vrijeme kada se u svim zapadnim zemljama odmara i posvećuje porodici. Mozda su Božići i na Zapadu manje vjerski jer je ogroman broj ateista kao npr. u našoj AustralijiI ali i dalje ga uprkos tome doživljavaju kao porodični praznik i proslavu hrišćanke ljubavi.
Ja zbog tog porodičnog duha volim i Ramazan i miris ramazanija, lepinja koje se jedu kada se iftari jer me podsjećaju na komšije koje se okupljaju porodično za praznike, na pažnju koju daju jedni drugima.
Realan problem u Beogradu pre Božića a koji mi mnogo smeta je i to što zemlji u kojoj je većinski stanovništvo pravoslavne vjeroispovjesti u vrijeme najvećeg posta skoro nema nikakav izbor posne hrane, što ni restorani pa čak ni oni najbolji nemaju posnih menija. U medijima se ne priča ni o postu niti se o velikim vjerskim datumima prave prilozi ili zanimljivost. U Bgd imate halal meso i puno halal proizvoda, čak je i KFC halal, a da o tom niko nije ni obavijestio javnost. Ljude realno to i ne zanima niti znaju šta to znači.
Samo mi je fascintno da i država i trgovci, ugostitelji više vode računa o drugim vjerskim koncesijma nego o svojim većinskim. Divni pravoslavni vjerski i tradiconalni običaji tokom predbožićnih praznika se skoro totalno ignorišu i ne njeguju. Pri tome strana politika i strani mediji plasiraju često suprotnu sliku.
Ipak lijepa je novina da se od prošle godine i na platou ispred Hrama Sv Save postavllja BOŽIĆNO seoce od 04. do 28. januara. Posjetioci mogu da uživaju u mnogobrojnim koncertima izvođača poput Aleksandre Radović, Balkanike, Nevernih Beba i mnogih drugih ali i u različitim pozornišim predstavama, izložbama i filmovima. Sa konstrukcije velike božićne raspjevane jelke svake večeri nastupaju dječiji i crkveni horovi, a sve to uz blagoslob Njegove svetosti patrijarha Irineja a na zadovoljstvo i turista i mnogih Beograđana. Nadamo se da će to postati tradicija a sadržaji postati još zanimljivi i raznovrsniji.
Mediji i novinari, javnost a i država i ako je sekularna, trebaju ipak skupa da pokažu više poštovanje prema činjenici da je Srbija zemlja većinski pravoslavovnih hriščana i da je Božić njihov najradosniji praznik i poštuju ga a ne stavljau na marginu ili ismijavaju a elita čak utrkuje da ga prezire. I da ako već toliko žele zapadnjački život i demokratiju počnite od tih malih sitnica. Da poštujute sve isto. I vjernike i nevjernike, ruralne i urbane ali pre svega svoju tradicuju.
Božić je vrijeme ljubavi i porodičnih okupljanja i mislim da slaveći rođenje ISUSOVO slavimo ljubav njegovu prema nama i čovjeka prema čovjeku. A ako već ne volite jedni druge bar se poštujte.
Mir Božji, Hristos se rodi!
Dragana Petrović