U svetu u kojem su avanture često ograničene na udobnost aviona ili automobila, porodica Sandić odlučila je da preokrene priču i krene na putovanje koje podseća na pravu odiseju. Sa troje dece, među kojima i šestogodišnja Iskra, oni su biciklima prošli put od Srbije do Švedske, tačnije do Geteborga. Ovo nije bio običan porodični odmor – to je bio izazov, avantura i iskustvo koje će zauvek ostati urezano u njihovim sećanjima. Putovanje puno izazova i iznenađenja. Put od Srbije do Švedske dugačak je preko 2.000 kilometara, ali za porodicu Sandić, svaki kilometar bio je vredan truda. Otac i majka, predvođeni hrabrošću i ljubavlju prema prirodi, uspeli su da inspirišu svoju decu da zajedno prebrode svaki izazov na ovom putovanju. Noći su provodili pod šatorom, često u okruženju koje bi nekome možda delovalo surovo, ali za njih je to bio prostor slobode i povezanosti. Svaka noć u prirodi bila je drugačija priča.
Nekad bi nas zatekla kiša, nekad zvukovi šume ili reka, a nekad bi jednostavno uživali u zvezdanom nebu, kaže majka porodice. Šestogodišnja Ines – simbol hrabrosti, sa samo šest godina, pokazala je neverovatnu istrajnost. Iako najmanja među njima, svojom energijom i radoznalošću bila je pokretačka snaga.
„Iskra je bila naš mali heroj“, dodaje otac, „dok smo mi brinuli o logistici, ona je donosila osmehe i beskrajnu radost“. Lekcije i uspomene za ceo život.
Na putovanju su prolazili kroz razne zemlje i gradove od Kovačice do Budimpešte, Bratislave, Beča, preko Nemačke, Danske, dok nisu stigli do Švedske. Svaka zemlja donela je nova iskustva: susrete s lokalnim ljudima, izazove poput jakih vetrova i nepredvidivih vremenskih uslova, ali i trenutke kada su se divili prirodnim lepotama i osećali slobodu koju takvo putovanje pruža.
„Naučili smo da se oslonimo jedni na druge, da cenimo male stvari i da budemo zahvalni na svemu što imamo“, zaključuje majka Biljana.
Stigli su kao porodica, ali i kao inspiracija. Kada su konačno došli u Geteborg, umesto umora osećali su ponos i sreću. Njihova avantura nije bila samo priča o fizičkom putovanju, već i o ljubavi, poverenju i zajedništvu. Porodica Đorđević postala je primer kako se zajednički snovi mogu ostvariti uz upornost i međusobnu podršku. Ova porodica sada planira sledeću avanturu, a mi možemo samo da se divimo njihovoj hrabrosti i da budemo inspirisani njihovim primerom. Jer, kako kaže otac porodice: „Granice postoje samo u našim glavama – kada ih uklonimo, svet postaje beskrajno mesto za istraživanje”.
Dragan i Biljana imaju tri ćerke, Teodoru, Sofiju i Iskru koje su stare 12, 10 i 6 godina. Uz dobru organizaciju i požrtvovanost porodica je 3. avgusta srećno i zadovoljno doputovala u Geteborg na gradski trg, gde su dočekani sa puno ljubavi i znatiželje.
Ovo nije bilo jedno od dužih putovanja jer, 2022. porodica Sandić je biciklima stigla i do Švajcarske. Iako su imali mogućnost za komforne i drugačije odmore, Sandići su odabrali da izađu iz zone konfora i krenu na ovu predivnu i zahtevnu avanturu.
Naše pratiocima dans dan će ulepšati ova petočlana porodica, koja će podeliti utiske sa njihovog putovanja od Kovačice do Švedske. Gospođa Biljana se veoma ljubazno odazvala našem pozivu i uz njenu pomoć ovaj intervu nije sa jednom osobom već sa pet koja zaslužuje svako poštovanje.
Poštovanje Biljana i Dragane za vas i vašu decu, hvala vam na druženju i ovoj predivnoj avanturi koju će te podeliti sa nama i našim pratiocima. Koliko ste ponosni kao roditelji ovako predivne, izdržljive i odane dece kao što su vaše ćerke?
Ponosni smo i srećni što su naša deca baš to što jesu. Teodora je najstarija i mogu reći sada i najzahtevnija zbog godina u kojima je sada. Sofija i Ines odrastaju u decu koja su znatiželjna i uvek spremne za neke nove poduhvate. Dragan i ja roditeljsku ulogu delimo podjednako, uvažavamo njihove godine i kroz njih i mi korigujemo sebe i učimo od njih. Divno je biti roditelj ovakvoj deci. Ljubav ka biciklizmu imamo podjednako svi u porodici i nadam se da će i u budućnosti tako biti.
Čija je ideja bila za put od Srbije do Švedske?
Ovo nam nije prvo putovanje biciklima. 2022. smo biciklirali do Švajcarske sa decom. Ideja za prvo putovanje je bila suprugova i proizašla je iz potrebe da uradimo nešto novo, iskusimo i doživimo svet na drugačiji način. Dok smo razmišljali gde ćemo i kako provesti odmor, suprugu je kroz razgovor sa prijateljicom, koja nas je već zvala da idemo kod nje u Švajcarsku, sinula ideja da krenemo biciklima. Kako je već profesionalac u organizovanju veoma sličnih događaja koji podrazumevaju boravak u prirodi, bio mu je potreban bukvalno dan da ispita i promisli o svemu, kako bi nam prezentovao svoju ideju. Sva ta ispitivanja su podrazumevala i konfiguraciju terena, vremenske prilike, prevozna sredstva za povratak, kolektivnu opremu za spavanje, kuvanje, odeću i obuću prilagođenu za takvu vrstu putovanja, servis bicikala, pisanje potencijalnim sponzorima itd
Drugo putovanje je usledilo iz više razloga, a najviše jer je suprug na prvom putovanju vodio putopisni dnevnik koji je objavio u PDF-u i nakon toga smo bili pozvani da gostujemo na sajmu srpske knjige u Geteborgu, pri čemu se njemu ideja za naredno putovanje upravo i javila nakon poziva na sajam. Sada već posle dva putovanja, više od tri meseca ili oko 100 dana nomadskog života na biciklima, oko 4000 km pređenih pedaliranjem, 10 evropskih država, predivnih ljudi koje smo upoznali na tim putovanjima koji su nam pomogli na razne načine, svih avantura, izazova, problema, nama je želja da ponovimo takvu vrstu putovanja još veća i jača.
Koliko su trajale pripreme za ovo putovanje i šta vam je bilo najvažnije u organizaciji?
Pripreme u organizacionom smislu za ovo putovanje nisu trajale mnogo s obzirom na iskustvo od prošlog puta. Suprug je malo po malo kupovao neke tehničke stvari poput vodootpornih bisaga i vreća za pakovanje stvari, plinski rešo za kuvanje, neke delove za bicikle i telefone, kao i nešto još od outdoor opreme za sve nas kada je obuća i odeća u pitanju, mada smo dosta toga imali i od pre. Ovaj put Iskra, najmlađa ćerka, vozila je bicikl uz pomoć tandema, pri čemu je vozila kada je htela i odmarala, takođe, kada se umori jer je njen bicikl bio prikačen za moj prednjim točkom; tako da je suprug obezbedio i tandem priključak koji se ne može kod nas naći. Najvažniji su nam bili zajednički razgovori i te mentalne i psihološke pripreme. Nismo imali bicikle kakve smo želeli da imamo i mnogo toga od opreme, ali to nas nije sprečavalo da se opet otisnemo u svet. Kad je reč o novcu, napravili smo računicu za dnevni budžet. Koliko novca smo spremili za put podelili smo na broj dana koji ćemo provesti na putu i to je ta računica kojom raspolažete. Naravno, da smo bili svesni da ćemo se odreći komformizma kada je hrana, smeštaj, održavanje higijene u pitanju itd. i isto tako da ćemo se vratiti životno, iskustveno bogatiji.
Da li ste tokom planiranja imali trenutke sumnje ili straha zbog dece?
Suprug je generalno osoba koja ima ogromnog iskustva u planiranju i izvedbi ovakvih poduhvata, što pojedinačno što grupno tako da se kod njega retko može javiti sumnja i strah, dok za sebe ne mogu to reći. Na ovo putovanje krećemo zbog sebe, pa onda i zbog dece, a i ovakva vrsta putovanja je, bar za mene, pre svega jedno duhovno i razvojno putovanje, susret sa sobom. Naravno, da sam imala trenutke sumnje. Nisam bila sigurna da ćemo mi tu distancu uspeti da pređemo jer je duplo duža od pedaliranja do Švajcarske i naravno da sam imala strahove za decu kako će se sve to odraziti na njih i kako će uticati, jer ne mora da znači da će uticati samo pozitivno. Nakon putovanja, kada je prošlo neko vreme i kada se utisci i uvidi polako sumiraju, mogu samo reći da je jako važno za decu da i u tim momentima kada doživljavaju nešto novo, nepoznato, sa čim ne znaju da se nose, budu uz roditelje koji to znaju. Mogu reći da je suprug bio taj svetionik za sve nas, da je bio uvek mirna luka i da je uvek pružao osećaj sigurnosti i u nepoznatim situacijama, dok sam lično imala priliku da prođem kroz neka iskustva prvi put u životu i da ih proživim. Drago mi je da su naše ćerke imale suprugov primer i isto tako i moj. Zašto? Od oca su naučile kako da doživljavaju i prihvate život i životne situacije, kako da se postave prema izazovu, problemu, da postoji mnogo načina da se isti reše, da je važno da budemo fleksibilni, otvoreni prema životu i zahvalni na svemu što imamo, itd… Kod mene su imale priliku da isprate sav taj proces u kome se osoba susreće sa istim problemom, ali kao žena i da vide sve moje faze kroz koje sam prošla kako bih prevazišla problem ili izazov i izašla iz svega poučena i osnažena novim iskustvom. Mogu samo da kažem da sam mnogo srećna i zahvalna što je suprug sve vreme držao taj prostor i vreme za mene na putovanju dok sam prolazila kroz nova iskustva i što sam sva ta osećanja i emocije doživela bez žurbe da ih obradim i prevaziđem pre nego mi je potrebno.
Kako ste birali rutu i kako ste odlučili gde ćete praviti pauze i kampovati?
Suprug je izabrao rutu na osnovu i reljefa terena kao i mesta koje bi bilo dobro posetiti i videti. Znali smo samo da ćemo drugog dana uveče posetiti prijatelja -izviđača koga nismo videli 25 godina i biti njegovi gosti, kao i da nas 31. avgusta očekuje doček u Geteborgu na njihovom festivalu kulture koji se održava svake godine, a na koji smo pozvani zahvaljujući srpskom udruženju CCI iz Geteborga koje nas je sve vreme pratilo i podržavalo na našem putu. Sve ostalo je bilo po dogovoru, jer smo jednostavno pratili jedni druge i „najslabija karika“ je bila ona koja je diktirala tempo putovanja. Kada je neko tražio da se stane, stali bi, iz bilo kakvog razloga. Jednostavno smo poštovali svačije potrebe i nije bilo tenzije da moramo preći neku određenu kilometražu. Kampovali smo svega 4 puta u uređenim kampovima. Zašto? Zato što kampovi zahtevaju dodatne finansije, a i nismo praktično mogli da pronađemo svaki dan neki kamp i da smo hteli da izdvojimo finansija za njih. Divlje kampovanje je sjajna opcija i na ovakvim putovanjima mnogo naučite u takvim situacijama, od toga kako da odaberete mesto za spavanje pa sve do toga zašto se plašite i šta je to u stvari što vam izaziva eventualni strah ili neku nelagodu.
Koji deo putovanja je bio najteži za vas kao roditelje, a koji najlepši?
Za mene je bilo teško to jutarnje buđenje kada je najstarija ćerka u pitanju, jer je u pubertetu i njoj je bio problem da ustaje ujutru. Suprugu je bilo teško kada se najmlađoj Iskri pojavio ekcem na nozi, jer kako i on sam kaže to je nešto na šta nije mogao da ima uticaj, mada smo u svakom momentu imali plan i podršku suprugovog brata Gorana da dođe po Iskru i mene ukoliko se ekcem ne povuče. Svaki ostali trenutak putovanja je bio najlepši. Ovo putovanje do Švedske kao i prethodno do Švajcarske je nešto što ćemo svi pamtiti i o čemu ćemo porodično rado pričati kad god nam se ukaže prilika za to. Postoji jedan događaj kojeg se rado setim i sada ću ga prvi put podeliti. Na stolu oko kog svi zajedno znamo da sednemo i okupimo se, ostavila sam jednom prilikom par primeraka odštampanog suprugovog putopisnog dnevnika sa prethodnog putovanja do Švajcarske. Njih tri su ga krenule prelistavati i tu je polako krenula graja i smejanje jer su se prisećale tih momenata dok su listale stranice i gledale fotografije. U jednom momentu su se utrkivale koja će pre da kaže koje je mesto u pitanju koje vide na fotografiji kao i kako se zovu ljudi sa iste i šta se tu tačno desilo. Bilo je divno gledati ih jer su bile baš srećne, razdragane, kao i taj trenutak u kom ih posmatram i shvatam koliko smo svi zajedno uradili nešto veliko i značajno za nas, a iskreno bila sam i jako ponosna na njih jer su one zaista veliki heroji i predivne osobe, a ova putovanja i poduhvati su ih samo dodatno obogatila i osnažila. Naročito mi je bilo iznenađujuće to da se Iskra koja je na prvom putovanju napunila 4 godine sada seća svega, posle dužeg perioda.
Da li su vremenski uslovi, poput kiše ili vetra, uticali na vaš plan?
Zanimljivo je da se na jednom delu puta kada smo pedalirali kroz Češku na vremensku prognozu nismo mogli osloniti i predvideti kada bi bilo dobro da stanemo i sklonimo se od kiše. Šta god da je prognoza kazivala, to se nikako nije poklapalo sa realnim vremenskim uslovima u kojima smo se mi nalazili, tako da smo znali i da vozimo po kiši i po vetru, isto kao i po vrućinama, ali smo i pokisli bukvalno do kože u gradu Pelhrimov, kada nas je pljusak uz grmljavinu sačekao samo trenutak nakon našeg spremanja za pokret dalje. Tada smo bili na otvorenom i jedino čega smo se setili je bila jedna velika otvorena garaža udaljena nekih 300-350 metara od nas. Morali smo da se penjemo uzbrdo jer smo noć proveli pored puta na livadi na nekom brdašcu. Dok smo se penjali vetar je duvao, pljusak je bio baš jak i koliko god da smo se zaštitili kabanicama to nije bilo dovoljno. Niz put se slivala reka vode i sećam se kako su nam patike bile mokre i pune. Dok smo stigli do skloništa bili smo skroz mokri. Tada smo se presvukli i sećam se kako je suprug svima podgrejao mleko i napravio čokoladni napitak da se dodatno ugrejemo. Mene je nerviralo to što ćemo biti u mokrim patikama jer smo samo jedan par obuće poneli. Nakon pola sata granulo je sunce i oblaci se razišli i otišli smo do centra grada, posedali na klupe i skinuli čarape i patike da se suše. Raširili smo i garderobu po klupama da se suši i smejali se svemu tome. Do kraja dana zbog pedaliranja i strujanja vazduha obuća nam je svima bila suva. I da, svima nam je u redu i da pokisnemo do gole kože iako nećemo moći odmah da se presvučemo, odemo pod tuš…
Bilo je momenata u Nemačkoj kada bi po čitav dan bilo kratkotrajnih pljuskova od kojih smo bežali i sklanjali se pod nadstrešnice ili stajališta ili na šta naiđemo. Mogu reći da smo imali zaista sreće da se sklonimo na vreme jer nije toliko problem ni pokisnuti već osušiti i oprati tu garderobu. Bilo je zanimljivo voziti po kiši kada je sitnije padala. Bilo je dana u Mađarskoj kada je vetar duvao snažno i bez prestanka i kada je bilo teško voziti i to nas je dosta usporavalo, ali smo mi ipak prelazili neku distancu. Ali ne možemo čekati idealne uslove za vožnju.
Da li ste imali nepredviđene situacije ili anegdote koje će vam zauvek ostati u sećanju?
Jedva čekam drugi dnevnik da uredimo sa tekstom i fotografijama. Zašto? Prvo, jer taj dnevnik smo vodili suprug i ja i devojke u početku ali su u nekom momentu uvidele da im to oduzima dosta vremena i od igre i od spavanja pa su to pisanje svele na minimum. U tom dnevniku mi nismo opisivali klasično predele u prirodi, gradove koje smo obilazili i znamenitosti, već najpre tu neku porodičnu dinamiku i vidljivu i nevidljivu. I kako su se odvijale neke situacije, i šta smo jeli i kad i gde smo obavljali fiziološke potrebe i kako smo najstarija ćerka i ja uspevale da prebrodimo dane menstruacije, kako smo se tuširali, koje neprijatne situacije su nas zadesile i kako. Drugo, jer zaista veoma često zamišljam kako, nadam se, čitam ili prepričavam anegdote sa tih putovanjima unucima, dok mi sede u krilu. Sve i da više ne ponovimo ovakve poduhvate, a sigurna sam da hoćemo, mi smo sve petoro zajedno ostavili i sebi i svojim potomcima veliko blago u amanet. Imali smo nepredviđenih situacija, ali sada je to tako daleko iza nas i iskreno da kažem potpuno nebitno.
Verovatno ste videli u emisiji “Izazovi avanturu” kako govorim o tome, pa ako smatrate da treba da se piše o tome vi napišite. Pišem o tome da suprugu nije isplaćen iznos zarade koji je očekivao u toku putovanja. Druga stvar koja nas je iznenadila jeste pojava ekcema na nozi kod Iskre. Bolest deteta ili neko stanje koje se pojavi poput visoke temperature, povraćanja, proliva, itd nas zna i te kako poremetiti naročito ako ste na takvom putu. Naravno, vrlo brzo smo preduzeli sve što je bilo potrebno, kontaktirali našeg doktora dermatologa, koji je propisao odgovarajuću terapiju, uspeli da se snađemo za lek, i baš smo bili na putu do jedne porodice u Berlinu koja nas je skoro na početku putovanja pozvala da nas ugosti tako da se sve poklopilo. Pokušavali smo i preko Ivane, medicinske sestre kod koje smo odmarali tada da dođemo do nekog doktora za svaki slučaj ali to je bilo jako teško, s obzirom da nije bio hitni slučaj. Sve u svemu, sada iz ove perspektive, mogu da napišem da je meni u tom trenutku jako pomagalo prihvatanje te situacije i naravno, preduzimanje svega onoga što je do nas. A i pomoć uvek dođe i to baš u onom obliku koji nam je tada potreban. Moje mišljenje je da deca uvek sarađuju sa nama i da je Iskra na jedan posredan način slala poruku direktno meni da uvidim neke stvari. Poslužili smo se i prirodnim resursima, biljkama i prirodnim uljima i Iskra je za 4-5 dana stala ponovo na nogu, tako da smo mi ipak nastavili putovanje. U slučaju da joj se stanje sa nogom pogoršavalo imali smo podršku i pomoć suprugovog brata Gorana da dođe po nas dve i zajedno se vratimo za Srbiju. Svakako da i u svakodnevnom životu imate pregršt nepredviđenih situacija i da je do nas jedino da biramo kako ćemo da odgovorimo na te situacije. Tako je bilo i na putovanju. Ono što želimo da ćerke ponesu sa ovakvih životnih putovanja jeste upravo prihvatanje situacije, traženje rešenja i nakon toga zahvalnost na takvom iskustvu.
Kakvi su vaši planovi za budućnost – da li biste ponovo krenuli na ovakvu avanturu?
Da, svakako. Kada i gde, ne znamo još uvek, jer će nam biti potrebno vremena da se opet tako nešto organizuje. Za sada nam uslovi dozvoljavaju da takav poduhvat možemo sprovesti samo u toku letnjeg raspusta jer ćerke ne bi mnogo propustile od škole, ali da budem iskrena, škola ih ne bi naučila ovim stvarima koje su naučile na putovanjima. I sama priznajem da su ovakva putovanja edukativna i veoma katarzična.
Teodora, 12 godina, kako si reagovala kada si čula za ideju biciklima do Švedske?
Tata, da li si prolupao – NIKAD se neće desiti sa mnom!!!
Šta je bilo najzabavnije na tom putu?
Zabavno mi je bilo da upoznajem nove ljude… Ali NIŠTA se ne može meriti sa luna parkom Liseberg! Bilo je legendarno i uživala sam u opasnim vožnjama.
Da li je bilo teško voziti bickl svaki dan?
Ne mogu poreći da nije bilo teško i da nekim danima nisam želela ni da čujem za bicikl. Na početku, pa i do samog kraja mi je najveća motivacija bila zabavni park Liseberg, ali već od Danske mi nije bila potrebna. Shvatila sam da je ostalo još malo, pa sam rekla sebi: ,,Teodora, ako si već izdržala skoro dva meseca, 24/7 sa njima, možeš ti još malo!”
Koji je bio omiljeni trenutak i mesto na putu?
Ne može se izdvojiti omiljeno mesto i trenutak, zato što je većina bila čarobna… Ali jedan od najboljih trenutaka jeste bio kada smo najzad stigli u Geteborg. A jedno od omiljenih mesta mi je bio Beč. I zbog domaćina, ali pogotovo zbog lepote tog divnog grada.
Kako ste provodili večeri i spavanje pod šatorom?
Ja sam osoba, koja OBOŽAVA da je u zoni komfora. Tako da me nije veselilo kada sam trebala da delim jedan šator sa još četvoro ljudi. A prema fotkama se može videti da sam veoma ozbiljna za razliku od moje dve vesele sestre, tako da se znalo dešavati da su bile veoma razdragane i presrećne u trenucima kada želite da spavate.
Možeš li podeliti neki poseban susret sa novim poznanstvima?
Svi ljude koje sam upoznala su bili jedinstveni i zanimljivi, tako da su svi susreti za mene bili posebni i čarobni.
Da li bi želela da ponoviš ovakva putovanja u budućnosti?
Bilo je lepo, ali ja ne volim preterano ovakva putovanja. Ako pričamo da vidimo opet iste ljude, volela bih. Ali ne biciklima. Ali ako se priča o novoj avanturi, moji članovi porodice spominju nešto, ali ja se nadam opuštajućem letu.
Šta si naučila tokom ove avanture?
Ova avantura me je naučila da mogu da pomerim svoje granice, i preguram bicikl uz planine… Isto tako sam naučila da je svaka zemlja neverovatna na svoj način, da ima svoju veličanstvenu kulturu i da ima svoja neotkrivena blaga.
Sofija kakvi su tvoji utisci sa ove predivne avanture?
Bila sam uzbuđena, jer nam nije bio prvi put i jedva sam čekala da krenemo. Najzabavnije mi je bilo voziti se trajektom dva sata iz Nemačke do Danske gde smo spavali kod divnih ljudi, a te iste ljude smo kasnije u povratku videli na aerodromu. Nije mi bilo teško, jedino u Češkoj zbog uzbrdica, a motivacija mi je bio ogroman zabavni park u Švedskoj, a i Iskra je stalno vikala na uzbrdicama: “Ajmo, jedan, dva, jedan, dva! Možemo mi to!“ Omiljeni trenutak mi je bio kada smo stigli i taj osećaj ponosa prema sebi i da sam uspela. To prvo veče u Geteborgu sa dve drugarice bilo je baš zabavno. Bilo je najnormalnije, kao da spavaš u krevetu samo malo tvrđe inače je bilo jako zanimljivo. Bilo je puno prelepih susreta, ali baš posebnih nije bilo, svi su bili posebni ne mogu baš sad da ih izdvajam zato što su svi prelepi. Jako bih htela i to što pre!!! Svašta sam naučila i videla razne vrste drveća i cveća, naučila neke nove reči na različitim jezicima, npr. kako se kaže hvala na danskom i jako mi je bilo lepo na putovanju i jedva čekam sledeće.
Evo i šta nam je “Zvezda” ove predivne avantur i najmlađi član porodice rekla, kakva iskustva i uspomene je ponela sa samo 6 godina? Zdravo Iskra! Kako si se osećala kada su ti roditelji rekli da ćete biciklima putovati do Švedske?
Osećala sam se jako zbunjeno, već smo išli do Švajcarske, zašto sad do Švedske? I htela sam i nisam htela da krenem, jer nisam znala nikog na tom putu.
Koja ti je bila omiljena igra tokom vožnje ili kad ste pravili pauze?
Meni je bilo najbolje kada sam igrala sa sestrama igru “Na slovo na slovo”, vozeći bicikle.
Šta ti je bilo najzabavnije na ovom putovanju?
Najzabavnije mi je bilo kada stanemo na neku pauzu i igramo odbojku.
Da li ti je nekad bilo teško ili naporno? Šta si radila da se oraspoložiš?
Nije mi bilo teško, ponekad mi je bilo samo vruće ili sam bila gladna, a da bi se oraspoložila pitala sam nekog da me poprska vodom, to mi je jako prijalo.
Da li si upoznala nove drugare na putu?
Upoznala sam u Švedskoj 5 drugarica i 4 drugara, ali u toku puta nisam baš puno dece upoznala.
Koje mesto ti se najviše dopalo i zašto?
Na putu mi se najviše dopao zabavni park Liseberg u Geteborgu zato što je mnogo zabavan.
Šta si najviše volela da jedeš dok ste kampovali?
Najviše sam volela da jedem špagete na putu.
Da li bi volela da ideš na još jednu avanturu s porodicom?
Da, jako bih volela, zato što želim da vidim i upoznam svet i prirodu u njemu.
Draga Biljana, Teodora, Sofija, Ines – hvala vam što ste ovu predivnu priču i vaše iskustvo podelili sa portalom “Svet Australia“ i veliki pozdrav za Dragana vašeg supruga i tatu, koji iz opravdanih razloga nije bio sa nama pa smo ovaj ženski intervju polako priveli i kraju. Kakve su vam sledeće avanture u planu? Da li razmišljate o još dužem ili drugačijem putovanju?
Razmišljamo o Japanu. Naši porodični prijatelji, nomadi, porodica Pasche, koja već 14-15 godina živi tako je već neko vreme u Japanu i istražuje ga i upoznaje. Voleli bi da se vidimo sa njima, a i Japan nam se čini nekako posebnim, da je svet u svetu. Ali o tom potom. Razmišljamo i o drugačijem putovanju, odnosno da dodamo nešto još ali za sada ništa više od toga ne možemo reći.
Da li planirate da dokumentujete ovo putovanje u obliku knjige, bloga, videa ili predavanja?
Suprug je već na svom YT kanalu, nakon dosta vremena rada, obrade i montaže objavio video materijal sa naših putovanja biciklima i do Švajcarske i do Švedske. Takođe, kako smo kao porodica oduvek bili aktivni u prirodi, postavio je i puno drugog materijala i sadržaja. Sve je sam uradio i zaista smo mnogo ponosne na njega, jer je i na tim putovanjima krenuo da uči mnogo toga, a i često se šalimo da bi mogao da otvori servis za bicikle jer je na putovanjima mnogo puta on popravljao neke kvarove na biciklima. Prvi dnevnik je dostupan u PDF formatu i besplatan je tako da ga svako može poručiti, dovoljno je samo da nam se obrati putem mail-a, profila na društvenim mrežama. Drugi je u izradi. Imamo planove i za izradu dnevnika u štampanoj formi, ne samo digitalnoj ali i o tome kad dođe vreme za to. Za sada ne bih više otkrivala neke naše planove.
“Svet Australia“ vam želi još mnogo uspešnih i lepih avantura i srdačno vas pozdravljamo, zahvaljujemo na vremenu i vašim iskustvima koje ste podelili sa nama.
Slađana BOJOVIĆ