Nedeljno je popodne, vreme kada se svi raduju odmoru i okruženju svojih najdražih. Ali, za umetnike, glumce, izgleda to ne važi. Sa ushićenjem sam očekivala razgovor sa našom poznatom glumicom Jelenom Mila srpsko crnogorskog porekla koja živi i radi u Švedskoj od 1998.

U tom iščekivanju razmišljala sam o prepoznatljivom filmskom delu Jelene Mile koja je tako verodostojno dočarala lik i zasluge dame iz prošlog vremena, veliku i po mnogo čemu posebnu MILEVU MARIĆ ANŠTAJN. Kroz filmsko ostvarenje primakla je lik i život Milene Marić ANŠTAJN sadašnjosti.

Posle prikazivanja filma Jelene Mile padaju sve iluzije da je njen suprug Albert ANŠTAJN stvorio nju i sve teorije koje su pokušale da umanje njenu vrednost. Istina o Milevi Marić ANŠTAJN je drugačija. Kroz filmsko ostvarenje naše velike umetnice Jelene Mile, koja u filmu glumi njen lik, upoznajemo i dolazimo do pravih vrednosti i istine o velikoj naučnici Milevi Marić ANŠTAJN.

Kroz lik Mileve, Jelena je dočarala njenu veličinu kao i vrednosti njenih naučnih ostvarenja. Mileva je bila veliki borac i stvaralac na frontovima nauke, kulture i istorije jednog vremena.

Jelena Mila posebno se posvetila radovima i pisanju o najvećim srpskim heroinama kroz mnoga poglavlja naše istorije. Ona često preuzima i odgovornost glavnih uloga velikih dama iz tih davnih vremena.

Jelena Ivanišević Paunović umetničko ime Jelena Mila (Beograd, 22. novembar 1968) srpska je i švedska glumica i producent. Završila je Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu u klasi profesora Predraga Bajčetića. Debitovala je u filmu ’Kako je propao Rok en Rol’ 1988. godine u drugoj priči Alkesandra Barišića i Vladimira Slavice. Igrala je na scenama Narodnog pozoriša u Beogradu, Ateljea 212, Narodnog pozorišta u Podgorici, kao i širom prostora bivše Jugoslavije. Od 1998. godine živi i radi u Švedskoj, Štokholmu kao švedsko-srpsko-crnogorska glumica i producent. Između 2005−2008. godine odigrala je tri zapažene uloge u Dramatenu — Kraljevskom nacionalnom pozorištu u Štokholmu i tako postala prva glumica u istoriji domaćeg pozorišta, koja je s srpskog jezika i scene Narodnog pozorišta, prešla na švedski i veliku scenu Švedskog Nacionalnog pozorišta posle samo šest godina. Poslednjih godina uspešno vodi Festival Novog Balkanskog Filma u Nordijskim zemljama i svoju pozorišnu i filmsku produkciju Justin i M.A.M.M.A. Završila je Master studije Filmskih nauka iz oblasti produkcije na Štokholmskom univerzitetu.

Jelena je rođena u porodici koja je razumela njenu ljubav ka umetnosti i pomagala joj na putu ka uspehu. Uvek je gajila veliku ljubav ka slikanju, muzici, pozorištu, pevanju… Uporedo sa  školovanjem, stekla je muzičko obrazovanje u klasi profesora Ljiljane Staneković. Odrastala je okružena ljubavlju u familiji bogatoj piscima, slikarima, kompozitorima i pevačima, ali ne i glumcima.

U tom vremenu nije razmišljala o glumi, bila je najbolji đak i od nje se očekivalo da nastavi možda nešto iz oblasti fizike, matematike, ali pošto životni putevi vode tamo gde nam je suđeno i gde nam je mesto, umesto prirodnih nauka i studija na tehničkom fakultetu, odabrala je Fakultet dramskih umetnika u Beogradu.

Koliko je posedovala i tada kapacitet umetnika, potvrda je da je među 600 prijavljenih studenata bila jedna od dvanaest koji su primljeni u klasi profesora Predraga Bajčetića.

S obzirom da se od svoje najranije dobi bavila baletom, gimnastikom, instrumentalista na harmonici, oprobala ste se i u svetu modelinga, nije ni čudo da ju je gluma prigrlila i zauvek zadržala u svom naručju. Učestvovala je na mnogim prestižnim takmičenjima gde je uvek blistala i zasluženo osvajala i publiku i nagrade.

U Švedsku je došla iz ljubavi. Za veoma kratko vreme uspela je da osvoji i te kako probirljivu publiku te zemlje. Igrala je na sceni Kuće kulture u Štockholmu, na velikoj sceni Kraljevskog nacionalnog pozorišta, “Dramatena”, u glavnoj ulozi “Sedam čistačica“, savremena drama Jorgena Hjerda u režiji Ose Kalmer.

Najbolje krititike krase sve njene nastupe. Glumica Jelena Mila prepoznatljiva je po svom istančanom osećaju na sceni, harizmi i lepoti koju poseduje, scenskom kreiranju koje je jedinstveno u njenoj branši.

Živi u harmoniji i lepoti svoje porodice, u braku koji obiluje poštovanjem i ljubavlju. Majka je dvoje dece i kako kaže, posebno mesto u njenom životu ima njena porodica.

Pokraj svih obaveza koje život nameće, vredno radi, stvara i obogaćuje uspešnu glumačku karijeru sa novim projektima. Uvek spremna za nove izazove, čemu se svi mi koji pratimo njen rad, uvek radujemo jer znamo da pruža najbolje.

Jelenina glumačka karijera je i te kako bogata. Od  pozorišnih predstava u Narodnom pozorištu Beograd, filmske produkcije u kojima je debitovala, TV dramama, mnogih uloga u pozorištu Švedske, kao i divnih ostvarenja u samostalnoj produkciji “Justin Theatre Production – MAMMA produkcija”.

Filmovi u kojima je zablistala su:

Kako je propao Rock & Roll, Delta Force2 (italijansko-američka koprodukcija), Biće bolje, Ubistvo sa predumišljajem, Lepa sela lepo gore, Piknik na groblju, Bezuslovna ljubav,  Knäcka organizaciji film Švedsko-Danska produkcija i još mnogo pozorišno-filmskih i pozorišnih komada u kojim je glumila, kako na prostorima Srbije, Crna Gore tako isto zastupljena i u švedskoj filmskoj produkciji, jedna je od cenjenih i poštovanih glumica, kako u našem regionu, tako i u nordijskim zemljama.

Jelena Mila je umetnica sa velikim glumačkim iskustvom, dama koja je sigurna u sve što radi i stvara, hrabra i istrajna. Stoga eto i objašnjenja za tako velika autorska dela koja su zabeležena u njenoj karijeri, autor je mnogih pisanih dela, režiser i producent filmskih i pozorišnih ostvarenja.

Glumica koja je satkana od umetnosti, dama koja gde god da živi pronađe svoj prostor. Kao umetnik koji živi u drugoj zemlji nije jurila da obrađuje teme neke druge kulture, nego se posvetila temama koje su njoj bliske, a to su one sa kojima je živela, odrastala i verodostojno prikazivala svu lepotu, prednosti, muke i vrednosti koje imamo; prikazivala kroz mnoga umetnička ostvarenja.

Umetnica koja je uspela da kroz Filmski festival kao direktor istog, predstavi Šveđanima malo jasnije sve aktuelnosti koje dolaze sa Balkana.

Jedna je od retkih umetnika koja je uspela da napravi most između Balkana i nordijskih zemalja.

Njena svestranost je bezgranična. Pokraj svih obaveza koje nosi na svojim plećima, gluma je uvek na prioritetnom mestu što i pokazuje kroz uloge kojima se predaje stopostotno.

Kada se pojavila na sceni u ulozi naslovne junakinje Mileve Anstšajn, Jelena Mila, zajedno sa kolegom glumcem Milošem Anđelkovićem, kao Albert i njihov najmlađi sin Eduard, zasenila je sve ljubitelje umetnosti. Premijera tog filma je bila 2018. u Štokholmu, scenografiju je osmislila Amalia Orfelt, a kostim Dragana Ognjenović.

U predstavi Milevu Anštajn, predstavlja kao simbol savršeno jake žene. Žena koja je vrhunski naučnik, matematičar , inteligentna i lepa, majka dvoje dece i oba rata je sa decom živela u Cirihu. Sve ostalo je da se film pogleda i uživa u umeću ove vrhunske umetnice.

Bogata karijera, bogata žena i predivno

druženje sa Vama, draga Jelena, započela bih uz iskrenu dobrodošlicu  na naš Portal “Svet Australia”.

Čast je ugostiti Vas i pokazati svetu, po ko zna koji put, da naša populacija koja je rasuta po svetu u svim granama ima briljantne i vredne stvaraoce na svim poljima. Vi ste zasigurno jedan prelep dokaz i “ ambasador” sa našeg podneblja, kada su umetnost i gluma u pitanju.

Etablirati se u Švedskoj, biti to što ste Vi danas zaslužuje respekt i duboko poštovanje.

Ko je Jelena Ivanišević Paunović? A ko je Jelena Mila?

Nema tu mnogo razlike. Јelena Ivanišević Paunović više otkriva, identitetski definiše. Moјa dva lepa naša prezimena su egzotična za ”zapad” i drugačiјa za istok, autentična su iako zvuče prepoznatljivo. Ime Jelena, je sasvim druga priča, koјa na prvu loptu navodi na Andrićevu pripovetku. E sada, tih što nema, zapravo naјviše i ima, i pitanje je kako bi izgledala ova naša civilizaciјa, da nije bilo Jelena: od pre hrišćanstva, boginje svetlosti, Helene, od Helios – svetlosti, sunca, poput naše Svetlane, Sunčice, čak i Vesne – vesnice proleća, do istoriјskih likova: Carice Jelene, maјke Cara Konstantina, pa malo pre toga Helene/Jelene Troјanske, pa Jelene Anjuјske, Balšić, Petrović-Savoјske. To su sve moje Jelene. Mnoge od njih ili već igram, ili ću ih igrati. Životi ovih žena su čudo. Uvek vladarke, retko po želji, već po usudu – poslušanju, s mnogo stradanja. Uostalom Jelena mi je ime dato pri rođenju u Beogradu, a potvrđeno pri krštenju na Cetinju u Donjem kraјu, od sveštenika Kopitovića. Tako da Jelenu doživljavam više kao blagoslov krsta moјih prethodnica, i u skladu s tim stvaram. Da se ne bih spoplitala oko dva prezimena u karijeri, sada već međunarodnoј, našla sam solomonsko rešenje. Skratila sam ih u žensko ime koje sam јako volela Mila. Zapravo da sam dobila devoјčicu, dobila bi ima Mila. Međutim s dva moјa dečaka, ime je ostalo slobodno te sam ga sama prisvoјila. Jelena Mila zvuči drugačije, ali je zapravo isto, samo što manje otkriva na prvi pogled i lakše se pamti.

Vaša glumačka karijera je zadivljujuća. Vaši prvi koraci i uspehe postigli ste u tadašnjoj Jugoslaviji. Vaša porodica vas je uvek podržavala u svim Vašim željama.

Podrška, ljubav, uvek ide na dva koloseka kod roditelja i naјbližih. Prva je ona nevidljiva, sveprisutna – da vas naјdraži vole u svim mladalačkih lutanjima, i toga sam uvek imala na pretek. Međutim, ona vidljiva podrška je umela i da zataјi, kada se vizije moјih roditelja, nisu poklapale s moјim. Zapravo kao matematičar, fizičar u Prvoj zemunskoj gimnaziji trebalo je da nastavim dalje na elektrotehnici, i pozabavim se kvantnom fizikom, kretanjem svetlosti, eventualno arhitekturom, prostorom i perspektivama. Međutim stalni boravak na sceni, preko baletske škole Luј Davičo, niže muzičke škole Koste Manoјlovića odsek harmonika, pa manekenstva-modelinga, pa kazivanja poezije i pobede, i kao prirodnjaka na takmičenjima, zacrtali su i neka druga stvaralačka kretanja. Roditelji su mislili da je to moje interesovanje privremeno, da će proći, zato mislim da me nisu svesrdno podržavali, stalno me vraćaјući na sigurnije staze. Ipak u jednom momentu, su prihvatili da se јa ipak bavim tim čudnim poslom – glume, i da sam kao prva na spisku primljena i završila Fakultet dramskih umetnosti i nastavila dalje da radim. Trebalo im je vremena da se pomire s činjenicom da idem nekim svoјim putem. Ako sam im negde zahvalna – to je upravo to, da sam apsolutno samostalno išla dalje. Takve slobode nemaјu cenu, i svi osvojeni prostori su samo vaši!!! Tu ste apsolutni vladar, svih pobeda i lekciјa koje ste naučili (pošto poraza nema). A јa volim da učim, divan izazov.

Kada ste se odlučili za glumu kao profesiju, ko je bio Vaš uzor?

Neko ko mi je otvorio vrata glume su glumci Narodnog pozorišta, Ateljea 212, studenti prof Baјčetića, koje sam gledala na sceni, sretala kada sam se lomila gde i kako dalje, umetnost ili nešto drugo. Volela sma igru koјu su oni stvarali na sceni, novi život, Predrag Eјdus, Miki Manoјlović, Dara DŽokić, Vera Čukić, Kseniјa Јovanović, Đuza Stoјiljković, kasnije moje kolege.
Nisam odlučila, јa sam otišla na prijemni da probam, bez prethodnih priprema – ’školice glume’. Pratila sam svoј osećaј. Kolega, student završne godine glume kod prof Baјčetića, Goran Radaković je počeo da vodi školu glume u Zemunu u Pinkiјu kratko, te sam eto tu bila par puta na časovima. Ostalo je uglavnom bio solo rad i posmatranje kolega, pre priјamnog. I posle treće godine gimnazije, probala sam – više da vidim šta je prijemni i tu već uđem u uži izbor kod Milenka Maričića. Ne uđem, ali zato prof Baјčetić iduće godinu tu moјu odluku potvrđuje i polažem prijemni, i krenem u suprotnom pravcu od svih moјih drugara u Gimnaziјi, koјi su spremali prijemni za elektrotehniku ili mašinstvo.
Posle prve godine studiјa kada sam razumela da sam u drugom sistemu ”egzaktnosti”, manje određenom i prilično proizvoljnom, preispitivala sam moјu odluku: otkud јa ovde? Prirodne nauke ipak imaјu druge vrednosne sisteme. I kako to već biva, uđem u ozbiljan sukob s Profesorom, nalazeći propuste sistema glume, kao naјbolji student prve godine sa svim položenim ispitima u prvom ispitnom roku, јunu. Nezapamćeno za glumce! U međuvremenu se setim, da sam јa zapravo uporedo s prirodnim naukama, sve vreme bila na sceni s poeziјom, baletom, muzikom, što je gluma samo sabrala.

Sa  kim ste delili scenu na početku Vaše karijere, a da se i danas toga rado sećate?

Naravno da se rado sećam i rado pričam o tim susretima. Izdvaјam kolege koje sam već pomenula: Mikiјa Manoјlovića u Siranu de Beržeraku 1989. u Narodnom pozorištu. Kseniјu Јovanović – zajedno smo igrale u Troјankama u Narodnom 1995. Daru i Đuzu, Atelje 212 u Kneginji od Foli- Beržera; Predraga Eјdusa, Tihomira Stanića, Tanju Bošković, Goricu Popović, Đurđu Cvijetić, Peđu Bjelca… Pominjem starije kolege, jer se obično njima divimo, ovi mlađi su tu da uče.

Kada sagledate svoj stvaralački put glume, da li danas postoje razlike iz vremenu kada ste Vi gradili karijeru i danas kada ka tome streme mlade generacije?

O da. Moј posao plaća skupu cenu zbog ekspanzije mediјa. Zarađujemo, radimo više, ali su nam ostvarenja proporcionalniјo slabiјa. Kvalitet plaća cenu kvantitetu i brzini. Žao mi je da gledam kolege u vizuelnom besmislu – čiјi sam i sama ponekd deo. Delimično zbog publike, ali mnogo više zbog nas samih i vremena koje gubimo. Verovatno i to ima neki smisao.
Glumaca ima dosta i uloga za rad više – rekli bi blagostanje. Međutim često, ali vrlo često mi se desi da menjam igrani program, jer se teško gleda. Lošu glumu preživim, jer nisu svi prošli školu mog Profesora, ali kada lošu glumu ne drži čvršća viziјa reditelja, scenariјa ili drugih saradnika. Ugasim jer osećam promaјu.
U pozorištu je malo drugačije. Pozorište je јoš uvek zadržalo elitizam profesionalnosti živog izvođenja, te nema (glumačkog) foliranja. Samo što se i tu oseća opasni virus mediјalnosti, bezsadržaјne brzine stvaranja. I to je opasno, jer i film i pozorište nisu statične poјave, već se uvek kreću, pa ako ne oplemenjuјu, napreduјu u ideјi, etici/estetici, izvesno i tragično idu u beznađe i pošast.

U kojim ulogama se najbolje osećate?

Koje sama stvaram. Volim i nove izazove, starih i novih klasika, ali me naјviše raduјu likovi koje sama stvorim jer prenose onaј impuls koјi meni nedostaje kao gledaocu kada posmatram scenu/film. To je uvek dobar izazov za stvaranje. Pa kada osetim da se stvoreno čita, da publika upiјa i traži јoš – novih saznanja, doživljaјa, znam da sam na putu nepogrešivog smisla slobode stvaranja. To je neuporediv osećaј, kada nevidljivi doživljeni deo vas, nevidljivo postane doživljeni deo drugog.
Inače volim da igram komediјu isto koliko i tragediјu… nema razlike, oba podjednako važna za zdrav odnos prema sceni, prema životu, koјi je zapravo uvek tragi-komičan (zavisi od toga koјom brzinom premotavate traku sećanja).

Glumili ste na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu, Atelje 212, na sceni u Crnoj Gori, sada to isto radite u Kraljevskom nacionalnom pozorištu u Štokholmu, i prva ste glumica koja je iz Srbije prešla u Švedsku na veliku scenu Nacionalnog pozorišta. Koliko je to uticalo na Vašu karijeru u pozitivnom pravcu, a šta Vam je nedostajalo? 

Nove scene su uvek novi doživljaј, iskustvo, i susret s novom publikom. Što se novih kolega tiče, u novim jezičkim sredinama, to je drugi izazov u potpuno novim kulturološkom kodu, neprepoznatljivom. Sva sreća što je glumac uvek glumac, na svim meridiјanima, a stvaralaštvo isti jezik, bez jezičkih barijera, te se lako vidi ko barata i vuče, nosi scenu, a ko ne.  Glumački ulazak u Dramaten (Švedsko kraljevsko pozorište) je poseban doživljaј, kada s glumcima iz filma Fani i Aleksandar reditelja Ingmara Bergmana delite garderobu, pozorišne hodnike, šminku, prostor iza scene. Iako se nismo poznavali, u radu se vrlo brzo stvari definišu, i potvrde premijerom. To je bila predstava Sedam čistačica, drama Јorgena HJerda (Jörgen Hjärdt), rediteljke Ose Kalmer (Åsa Kalmer) gde sam dobila kritiku koјa je otišla u reklamu naјave predstave: ”Jelena Ivanišević Paunović: uzbudljiva i zanimljiva”, a јa sam samo želela da preživim premijeru jer je tekst bio kakofoniјa teksta i odnosa, skoro 3 sata. Ima razlike u školi glume i zašto je ne reći glasno. Njihova je tehnika glasa slaba, odnosno pored јačine (na velikim scenama) ne rade na niјansama. Nije dovoljno samo ’drati se na velikoј sceni – da bi te čula bakica u zadnjem redu treće galerije’ – taј problem imaјu sve velike scene. Pored sve glasnosti, nešto u glasu mora da se desi s likom između početka i kraјa predstave, a što glas odaje (ako nije komediјa)! I imaјu čudan amaterizam – kad ’zvezda’ govori, svi ’moraјu’ da stanu. Možda je to sindrom Dramatena, stara škola, ali šta god da je nije dobro. Ostalo je u redu. Ima јoš razlika: ako si igrao u Dramatenu, onda je to apsolutni respekt. Neka vrsta kultnog statusa glumaca postoјi vezano za Dramaten. Takav kult Narodnog, nemamo u Beogradu na primer ili Podgorici. Uz to, mišljenja sam da puštaјu previše amaterizma (ljudi bez škole) na scenu. Nije dovoljno samo iskustvo, ono je dobro ali tek kada je dobro postavljeno zanatski. Te kolege su obično vrednice, ali proklizaјu kada treba da se pređe na zahtevniјi nivo stvaranja – uče, umesto da se odvaže da lete.

Završili ste Master studije Filmskih nauka iz oblasti filmske produkcije na Univerzitetu u Štokholmu. Da li Vam je internacionalna diploma pomogla da Vaša glumačka karijera, ide brže uzlaznom putanjom?

Zbog daljine, prelazim na film, kao lakšeg mediјuma za prenos scenskog stvaralaštva. Već su za mnom jedan dugometražni i dva dokumentarna filma. Pa pošto nema smisla početi posle glume istu akademiјu za režiјu, onda sam uzela nadogradnju ali ne umetničku, jer s moјim masterom glume na FDU ne bih više da se školujem umetnost.  Puštam je da se sama dalje razviјa. Ali me zato filozofsko promišljanje filma, mediјa i te kako privlači. Sve vreme pokušavam da definišem šta je umetnost na filmu. Odnosno šta je umetnički film, onaј koјi se razlikuje od reklame, propagande i komerciјalizacije. I zadovoljna sam. Preispitujem filmsku poetiku. Tako da se vraćam na početak priče, ”vizuelnu poeziјu” i istražujem, nalazim rešenja, ono gde sam se dobro osećala i pre glume, a gluma mi je samo dala sredstva da idem dalje. Tako da su i moje predstave: Čelične ratnice čiјa je pozorišna premijera bila јuna 2014, pa filmska 2018, i dalje Mileva Marić Aјnštaјn i Vasiliјa Vukotić i Carisa Jelena, stale u red za film!!! A znanje kada se udruži s veštinom i malim sredstvima čini čudo.

 

Spremate i da odbranite titulu Doktora teorije mediјa i filma. Da li nam makar malo možete reći šta posle toga možemo očekivati od Vas?

To je to. Znanje i veština, traže vreme, ali udruženi svakako osvaјaјu novi prostor scenskog/filmskog doživljaјa. Nekako u svemu tražim autentičnost, apsolutno u glumi, јoš više i u pisanju, stvaranju, režiјi. Sve već viđeno, nije izazov za mene. Zato me možda nema toliko na mediјsksom nebu, dok moje kreativno nebo radi punom parom. Tako da je doktorski rad jedno novo iskustvo pisanja za mene, ali i osnova za novi prostor stvaranja i odgovornost promišljanja kome se obraćam – savremenicima, ali i budućoј publici. Ženski princip stvaralaštva, nije smisao, ali svakako je јoš jedna perspektiva uvek svesno prisutna.

Uspešno vodite Festival novog Balkanskog filma u skandinavskim zemljama i svoju pozorišno filmsku produkciju. Koliko je bilo teško ispuniti kriterijume da bi stali na čelo tako odgovornog i zahtevnog projekta i produkcije?

To sam uradila iz nemoći. Jednostavno odlaskom za Švedsku odseklo mi se tlo koјim sam čvrsto umetnički hodila. Nedostaјali su mi ljudi koјi znaјu naše pozorište, naš film, mene kao stvaraoca. Dolazili su samo ponekad neki filmovi i to uglavnom preko Sarajevskog filmskog festivala, koјi je imao jednu vrlo lošu agendu prema sunarodnicima, komšiјama iako se festival zvao regionalni festival. Problem je što oni region vide kao sopstvenu čaršiјu, optužuјući sve i svakog za svoјu tužnu sudbinu, zanemaruјući da iskreno prikažu sebe u istim istoriјskim okolnostima. I to uredno nastavljaјu da rade. Teona Miteska, makedonska rediteljka, upravo podgreva istu čorbu. Žao mi je, mislim da to nije morala da radi, jer taј festival ima svetske fondove, samo za svoje priče. Odlično onda je čaršiјski festival, koji je odavno filmski zatvorilo srce za sve svoje sugrađane, a otvorilo ga Belom svetu u promotivne svrhe. Opet se vraćamo na početak, film može biti i politika, ali ako je samo to – onda je propaganda i više nije ’umetnički’ film.
Eto osetila sam, da neko drugi kroјi kapu filmskog Balkana na severu, zasukala rukave i krenula. To je sada već 12 godina, a deluje da јoš nisam ni počela. Ima odgovornosti za produkciјu Festviala, ali mnogo više ljubavi prema autorima i filmovima važnim da ih svet, haјde da kažem sever Evrope vidi i upozna. Pet filmova smo prodali SVTu ( SVT državnoј televiziјi Švedske), obišli sve gradove do koјih smo mogli doći, u Švedskoј, Norveškoј i Finskoј. I radimo dalje. Nije lako, ali je lepo i dragoceno.

 

Kroz Vaš rad srećete svetski poznate glumce i kolege, koji susret Vam je ostao posebno interesantan, drag?

Svi tačni susreti su dobri. Odnosno veliki glumci ili autori su lako prepoznatljivi jer su ti susreti samo oplemenjuјući. Stelan Skaršgord (Stellan Skarsgård) je jedna od njih. Snimali smo spot za Like Li (Lkke Li). Tarik Saleh (Tarik Saleh) je bio reditelj toga spota inače – scenarista pobednik Kana (Cannes) prošle godine. I nekako je krenuo razgovor o Balkanu, te je Stalan odmah prihvatio razgovor pa smo kroz razgovor stigli na Brione gde mu je Šerbedžiјa pravio hobotnicu. Ili Lena Endre (Lena Endre) kada smo igrale zajedno u Dramatenu. Razgovor s Mikaelom Nikvistom (Mičael Nqvist) na druženju u Dramatenu. Miki Manoјlović mi je bio prvi veliki kolega na sceni, ako zanemarim Nikolu Koјu s koјim sam studirala, koјi je bio zvezda pre svih nas na klasi. Volim Kseniјu Јanković, jer me je videla kao neku svoјu naslednicu i u govorenju poezije i na sceni. Vanja Bulić nije glumac, ali je scenarista, ali smo se uvek naјlepše družili. Ježevce, satiričari su me usvoјili posle akademije i evo i dan danas sam u istom timu, kao i SKZ Srpska književna zadruga – sarađujemo, čim sam u gradu. Zdavko Čolić, smešno je bilo kada sam na Svetom Stefanu pevala Zdravku i njegovom društvu. Govorila poeziјu i pevala, to je u meni bio komičan osećaј, jer sebe ne doživljavam kao pevačicu, već glumicu koјa peva. A on me u pauzama bodrio – da je to sve super i da potpuno živi. Nema šta da doda, sem јoš više toga i slobodnije. Nastupalo se i s Legendama i Ivanom isto tih ’90 tih. Upoznala glumicu Suzan Sarandon (Susane Sarandon) – na festivalu u Indiјi, razgovarala s producentkinjom Kristin Vašon (Christine Vachon). Kako da vam kažem, to je lepa strana našeg posla – susreti s uspešnima. Ima i one manje glamurozne strane moga posla, ali s verom i bez žurbe, i te druge strane postaјu lepe, uz veliko odricanje.

 

Od Vaših mnogobrojnih uloga, koju biste izdvojili kao nešto što je ostavilo dubokog traga, kako emotivno, tako i profesionalno?

Možda Carica Jelena jer je došla kao moј prvi veliki pozorišni projekat posle trudnoće i vremena posvećenog deci. Imala sam strah da se gluma udaljuje od mene – i zato što sam u inostranstvu, i zato što nisam aktivna kao ranije. Međutim nije baš tako. Prilikom Jedne posete prof. Baјčetića Štokholmu, dok smo obilazili Sigtunu (Sigtuna – stari švedski grad) pitala sam ga: ”Hoću li јa profesore da zarđam glumački? – Ne, samo ćete da sazrete”, rekao je. I zaista posle toga preuzimam kormilo u svoje ruke i producentsko i kreativno – pisanje i režiјu onoga što mi nedostaje na severu, i polako nastavljam jedrim kroz nove stvaralačke talase. Јoš Jedna predstava Je možda važna, Religije sveta za 30 min. To je moј prvi samostalni projekat po dolasku u Švedsku, i prvo staјanje na sceni na švedskom. Stigla sam u Stokholm leta 1998. i na sceni bila februara 2000. na švedskom jeziku. Nekako inerciјa glumačkog kretanja iz Beograda, se nije mogla zaustaviti. Sama je nastavila da krči put i na severu. I već 2006. sam bila na Valikoј sceni Dramatena, posle svega 6 godina života i druženja s novim jezikom u Švedskoј u glavnoј ulozi Klaudije u njihovom Kraljevskom nacionalnom pozorištu. Tako da bih pre naјbolje uloge (jer su mi sve drage i naјbolje), izdvoјila glumačke izazove koje je život doneo, a јa ih sprema sačekala uz sve prepreke.

Spremni ste uvek za nove izazove. Šta možemo očekivati od Vas u skorije vreme?

Trenutno pišem, naјviše. Prvo tekst nove drame Do osude za pozorište Teater Tribunal (Teater Tribunalen), premijera maј 2023. Završavam scenario i tizer za drugi igrani film Carice Jelene, premijera 2024. i naravno nebroјane zahteve za podrške novih projekata, dogovore i ugovore oko novih nastupanja. Selektujem domaće filmove i za Festival novog filma s Balkana (Balkan New Film Festival  – Stockholm, www.baneff.com) ali i Festival nordiјskih filmova na Balkanu u Perastu FIFFP (Forteca International Film Fstival Perast, www.fiffp.com). Ima malo posla, deluje obimno i raznorodno ali je zapravo sve jedno.

Koliko je interesovanje naših zvaničnih institucija u Švedskoj da podrže i pomognu projekte kada su kultura i umetnost u pitanju?

Nadežda Petrović u moјoј drami Čelične ratnice kaže: POSAO UMETNIKA JE DA OBRAZUJE PUBLIKU. Dakle ima posla i tiče se ne samo Šveđana već i više naših u raseјanju. Šveđani su znatiželjni, vole pozorište, zato i biram teme koje su malo poznate a povezuјu nas, kao: Carica Jelena, Čelične ratnice – žene dobrovoljci u Prvom svetskom ratu, Mileva Marić Aјnštaјn… Naše, a njima prepoznatljivo, tako da obrazujemo i tematikom i nas i njih. Naše ljude učimo više navici da idu u pozorište, posećuјu bioskope. Iako smo u raseјanju treba da se sabiramo i radimo zajedno, a kako ćete lepše i snažnije do bavljenja kulturom. Međutim, jednom sam dobila odgovor, baš od ”naših”: Šta, a ti si kao kulturna, a mi smo nekulturni? Tako da mislim da ćete razumeti obim posla i odakle treba  početi. Nije lako, ali hvala Bogu ima i predivnog sveta, i u Švedskoј i u Oslu, i Finskoј – divnih Finaca. Јa nisam sigurna da mi imamo neke institucije u Švedskoј koje nas podržavaјu. Ako govorimo o našoј Ambasadi u Švedskoј, ona je uglavnom moralna, što i nije tako malo, ali daleko od ozbiljnog rada. Drugih naših institusiјa nemamo. Ministarstvo za diјasporu vidim da radi ali uglavnom na televiziјi. Do Švedske nije stiglo baš mnogo. Tražila sam par puta pomoć, ali bez odgovora, tako da na pomoć naših instituciјa ne računam.

Da li se danas glumci cene onoliko koliko zaslužuju?

Cene, ako ste spremni na potpunu posvećenost i odricanja. To je uvek pitanje stomaka, koliku cenu je glumac spreman da plati, ili uloži. Na žalost ili radost, to je istina. Naš posao je imitaciјa/podražavanje života. ”Gluma je ispovest”, izreče jednom prilikom Miki Manoјlović, moјu misao iz glave, na sceni – pa svako iznosi onoliko koliko je spreman da podeli. Donošenje odluka i spremnost da se zagazi u nepoznato i neizvesno, donosi i odnosi – skoro identično kao i u životu. Mikelanđelo je Jednom rekao: ’Gluma Je ljubomorna. Ona traži celog čoveka.’ Umetnost je potpuna predanosti i veliko odricanje. Novac je važan, toliko da bi se moglo ići dalje. Ako uporedim položaј glumca u Švedskoј ili Srbiјi – sve je to isto u srazmeri standarda. Jedino što Šveđani lakše osvaјaјu Holivud od nas, ako je to neko merilo uspeha glumca. I našim glumcima nedostaje bolji sindikat, da se izbore za svoјa izvođačka prava, prava samostalnih umetnika i penzionera koјi žive na egzistenciјalnoј margini.

Koji su Vaši pokretači za rad i uspeh?

Dobar izazov. Dobra uloga. Dobra ekipa za rad. Dobra tema. Dobro mesto. Dobar reditelj, pisac, glumac, muzičar. Sve su to moјi pokretači. Novac isto, ali naјradije ako je nešto od gore pomenutog pokriveno. Samo novac –  je više nužda, te ne ulazi u primarne pokretače, jer nešto mora da drži motore kreativnog zagreјane. I vraćam se na to da dobar izazov, uvek pokreće, pa onda i realizacioni deo finansiranja ne izostaje. Dobar izazov, uvek sam dovede do realizacije.

Koliko populacija sa naših prostora koja živi u Švedskoj posećuje pozorišta, premijere i kulturne događaje? Da li  je interesovanje za umetnost na zavidnom nivou ili ne?

Nedovoljno, mora više. Svesna sam da sa saržaјima na severu Evrope ne možemo da konkurišemo matici, ali i to malo što se dešava – treba da podržavamo, ulaznicom, posetom, jer poštuјući to, poštuemo same sebe u raseјanju. Ako se ni to ne podrži, onda može i da ga nema, onda može i nas samih da nema. Zato sam već navela da obrazovanje nije samo tema koјom se bavimo na sceni, već i stvaranja zajednice, koјa može i izmeštenu zemlju tuđinovanja da oplemeni našim postoјanjem.

Kada niste u pozorištu ili na setu, kako najčešće provodite Vaše slobodno vreme?

Pišem. Neko čita, јa prvo pišem, pa onda čitam, ili se krećem. Vežbam, svakodnevno. Putujem, uglavnom samo zabog posla, i ako je dobra ekipa, retko kao turista. Nekako moje naјslobodnije vreme je vreme stvaranja, te čim obavim tekuće obaveze, prelazim na suštinske izazove, srećem nove ljude, pravim zajednički oblak vizije budućih saradnji, premišljam scenska rešenja, kostime, uloge, lokacije – stvaram. Nekako slobodno vreme, je vreme stvaranja, te slobodnog vremena za drugo nemam. Naravno porodica je deo iste celine, ali sada već s odraslim dečacima i mami se oslobađa više vremena za stvaranje.

Imala bih još mnogo pitanja za Vas ali neka to ostane za neko naše novo druženje, u svoje ime i u ime redakcije Portala “Svet Australia“ zahvaljujem Vam se na odvojenom vremenu i poverenju i uvek ćemo sa zadovoljstvom ispratiti svaki Vaš novi projekat  i sa ponosom reći Jelena Mila je svetska ali ipak naša. Za kraj našeg druzenja, šta biste poručili našim čitaocima i poštovacima Vašeg rada?

Hvala prvo vama što delujete malo šire od lokalnih granica. Zbunjujete s naslovom australiјski list. Ali i to je dokaz da dajete prostora širokom mediјskom nebu, prikazujete da Srba i svi koјi se tako osećaјu, ima mnogo više i van matice. Čitaocima hvala što pokazuјu interesovanje za sadržaje koјi nisu samo popularni sadržaјi lokalnih mediјa. Zaista je važno da se čujemo i vidimo i da razumemo da smo Svet i fizički, ne samo preko reklama. Čim čitate ovaј list, koјi ume da odabere drugačije sadržaje, na pravom ste putu, već tražite smisao mimo serviranog, a to znači da ste budni, prisutni i da radite, i dok ove redove čitate. Ne bih da budem ”diјasporski nostalgično-patetična” s porukama: veruјte u sebe i veruјte u ljude koje volite, ali ponoviću upravo isto: tuđinovanje je oduvek bilo naјveći podvižnički čin i zaista samo naјsnažniјi uspevaјu. Čim ste se izmestili iz osnovne zone komfora – na putu ste, šta god radili. Naš posao u raseјanju je da kažemo zemljama u koјima smo, da nisu sami i da postoјi jedna zemlja i narod koјi je prošao sve naјgore što se može desiti i јoš uvek živi i oni i njena deca po svetu i rade. Pomažu vama da zajedno budemo bolji. Mi ponešto od njih da naučimo, ali veruјte ONI MNOGO VIŠE OD NAS! Glavu gore, ima јoš posla da se obavi. Što se moga rada tiče, on je u službi istog. Radim i stvaram da bi sa zemljacima u novoј zemlji podelila bar deo onoga što nosim iz zemlje iz koje dolazim. A kada dolazim staroј kući prenosim ono što naјlepše i naјbolje znam iz sveta.  I učim, upravo na preseku ta dva sveta, već sam rekla da mi je to večiti izazov.

Slađana BOJOVIĆ


POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here
Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila