Život nas često podseća da bez istrajnosti nema velikih dela, pa i ovoga puta, na primeru ogromnog uspeha Zorana Jelića direktora i osnivača ustanove socijalne zaštite Dawn syndrom centra Banjaluka, profesora specijalne edukacije i rehabilitacije, psihoterapeuta, refleklesologa, bachelor of Science in Natural Medicine, koji je uspeo da sa višegodišnjim stručnim terapijama i metodama osposobi 9 osoba sa Dawun syndromom za samostalan život i rad. O kakvom se velikom humanisti i dobrotvoru radi najbolje potvrduje činjenica da uz pomoć svoje porodice u svakom pogledu, finansira sve troškove od prvog dana, uz pojedine donacije dobrih ljudi koje su uvek dobro došle. Božanski, nesebično i požrtvovano i hrabro, činio je sve da osobe sa Dawn syndrom-om imaju normalne uslove za život i da postanu ravnopravni članovi društva Pre impresivne vesti o zaposlenju osobe sa Dawn syndrom-om imali su odlične rezultate kao glumci, pesnici, muzičari, sportisti, novinari, konobarii, kuvari, travari, slikari itd…
Za ovaj svet još ima nade dok postoje ljudi kao što je direktor Zoran Jelić!
Kako Vam je, poštovani direktore Jeliću, pošlo za rukom da 9 osoba sa Daunovim sindromom osposobite za rad i nađete im posao, kad znamo da je u BiH i u regionu to tabu tema, koje ste prepreke imali?
Znajući da osobe sa DS, kao i njihove porodice, obole od jedne od najsloženijih bolesti, osjećaj odbačenosti, cilj mi je bio da smanjim taj osjećaj.
Kako vratiti povjerenje u porodicu osoba sa DS, da prihvate da nisu odbačeni od društva? Teško! Ali, prihvatio sam izazov i krenuo u borbu… 2016. god. sam započeo program socijalne rehabilitacije osoba sa DS, podjelio ga u 4 nivoa i nakon tog završnog nivoa, predvidio sam da te osobe koje prođu 4 nivoa integrišem u društvo. Tada je to izgledalo nemoguće, neprihvatljivo.
Znajući da društvo osobe sa DS naziva “višak populacije” jer one ne mogu, nije im dozvoljeno da učestvuju u društvenoj berzi rada i tako postanu ravnopravni članovi društva. Da bih to pokušao izmjeniti, morao sam pripremati ovu populaciju da postanu samostalni, da se samoizbore za stvaranje svog ličnog identiteta. Roditelj poveća invalidnost svog djeteta zbog raznih sitnih benefita. Produže roditeljsko pravo i time odraslu osobu smatraju maloljetnom, bez obzira što ima 30 god. Naše društvo smatra da se tim činom produženja roditeljskog prava, oduzima radna sposobnost. Nije tako, u svim drugim slučajevima maloljetno dijete stiče radnu sposobnost sa 15 god. i uz saglasnost roditelja mogu obavljati jednostavnije poslove i biti zaposleni iako nisu punoljetni. Ali ovo pravo se ne odnosi, kao i sve drugo u društvu, na osobe sa DS.
Vaša životna misija se se ostvarila. Došli ste do istorijskih rezultata, prvi put u BiH, osobe sa Daunovim sindrom-om moći će da rade i obezbede sebi egzistenciju. Gde će se zaposliti? Na koji način ste se borili da ih izvedete na pravi put? Ko je još zaslužan za ovaj nesvakidašnji plemeniti događaj?
Hvala, do sada nije bilo slučajeva da se osobe u BiH koje imaju DS mogu zaposliti. Vladalo je samo ono – oni ne mogu, ne trebaju i nije dobro da rade, to roditelji usvoje i ne pomišljaju da bi njihovo djete trebalo živjeti i poslije njih, a kako… pa jednostavno, osposbiti ih za samostalan život, da budu društveno aktivni, društveno korisni i sl.
Ja se nisam predavao, bio sam osporavan, obaran, ali sam se dizao i…
Osjetio sam od Gospoda podršku, On mi je dao tu misiju, koju evo Hvala Bogu doživljavam… 9 osoba sa DS će živjeti i raditi na Jahorini nakon moje sedmogodišnje borbe.
Bog mi je poslao i ljude koji su mi pomagali u ovome, to je prof. dr Vlado Đajić, Dejan Ljevnaić, Mladen Filipović i dr… a zatim Vlada Rep. Srpske sa svojim resornim ministarstvima koja su počela prilagođavati zakonske akte i pravilnike i svi su se kao plemeniti ljudi iz ovih institucija stavili na raspolaganje za pomoć da prevaziđemo taj problem, koji ustvari nije problem, samo splet predrasuda i pogrešno naturenih stavova o osobama sa DS.
Svjestan sam da sam prvi koji sam ovo pokušao i Bogu hvala – uspio. Oni će da žive i rade na Jahorini. Njih 9 će biti prekretnica za sve druge osobe sa DS i njihove porodice. mjenjat će se roditelji, sada će imati primjer uživo, osobe sa DS postaju ravnopravni članovi društva, društveno korisni i društveno aktivni, oni će omogućavati svoju ličnu egzistenciju.
Šta je bilo najteže uraditi u ovom neizmerno značajnom poduhvatu za osobe sa DS i njihove roditelje? Ko je bio Vaša najveća podrška?
Najteže mi je bilo izmjeniti stavove roditelja, jer oni misle… bolje da dobije veću invalidninu… ma gdje to oni mogu raditi i zaraditi? E, sada mogu i to je zaista istorijski događaj kod nas.
Najveću podršku sve ove godine sam imao od najjače svjetske institucije… to je moja porodica, moji prijatelji i naše institucije.
Olimpijski centar Jahorina je njihova druga kuća, njih 9 će da živi i radi na Jahorini, gdje imam namjeru graditi Internacionalni centar za rehabilitaciju osoba sa DS, rehabilitaciju roditelja i usavršavanje stručnjaka, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života osoba sa DS i njihovih porodica. Radim na tome, pokušavam animirati donatore, institucije ljude dobre volje da nam pomognu da izgradimo ovaj Internacional centar na Jahorini, jer Jahorina je sama po sebi prirodna hiperbarična komora, tu se sučeljava kontinentalna i morska klima, tu su velika atmosferska pražnjenja, a time se osobađaju negativni joni, kiseonik je čist, voda je kvalitetna, povedemo računa o ishrani i već smo time 50 % rehabilitacije uradili .
Kako su osobe sa DS primili vest o zaposlenju, jesu li se radovali?
Toliko su bili uzbuđeni kada sam im saopštio da je došao i taj dan da se gotovo mogla napipati ta njihova sreća, gledao sam u ozarena lica, oči blistaju, a srce malo veće od planete…
Dobro su vest podneli, jer su dugo bili pripremani za ovaj događaj, fizički i mentalno. Željno su ga isčekivali. Kad je došao taj dan, počeli su zvanično raditi… ništa više nije bilo isto… nekako su postali drugačiji, prepuni samopouzdanja, čini mi se da su lebdeli jedan metar iznad zemlje. A na poslu kao nikada do sada. Radili su do 10.11. probni rad. Primljeni su i od 1.12. idemo na Jahorinu da potpišu ugovore i kreće se sa radom, kao stvarno zaposleni. Radujem se jer su shvatili: “Mi smo postali ljudi, ravnopravni članovi društva”.
A Vi, kako ste se osećali videvši toliku njihovu sreću i radost, jeste li bili ponosni?
Bio sam ganut i veoma radostan jer sam došao do zacrtanog cilja, bilo je prepreka i problema, preskakali smo ih, rješavali i konačno, stigli, znajući, da kada dođeš do cilja, tada nastaju još veći problemi, održivost i slično. Spreman sam za to. Presrećan sam, moj program je urodio plodom. Ja nisam uzimao samo one koji imaju laki mentalni zastoj, već u prvoj grupi uzdigao sam one koji su bili složeniji iz ruralnih djelova, one koji nisu imali prilike da borave bilo gdje, moje komplementarne metode su im izbacile strah, kenuli su i prihvatili borbu.
Ja ne mogu rječima opisati koliko sam srećan. Bogu sam zahvalan i ljudima koji su bili uz mene, a naveći kompliment mojoj porodici, pogotovu supruzi Zdravki koja je u svako doba bila pored mene. Da nisam edukovan kao psihoterapeut, teško bi se izborio sa ovim emocijama za ovaj istorijski uspjeh u našoj državi, ali to mi govori, taj uspjeh, da moram od sada još bolje, još više raditi, kako bih stvarao uslove da i drugi dobiju ovakvu priliku, da postanu društveno korisni i integrisani u društvenu zajednicu. O, ja lebdim i čuvam se da ne odletim previše od ovolike sreće!
Slavica MOMAKOVIĆ
