Ekskluzivan intervju sa multi talentovanim umetnikom iz Tuzle, koji svojim umetničkim radim i odanošću vraća nadu da je umetnost nešto što se neguje dušom i prilazi joj se sa velikim respektom.
Poštovanje Denise, hvala Vam što ste odvojili vreme za naš Portal, da Vašim i našim pratiocima približimo i upoznamo Vas kroz Vašu umetnost i Vaš stvaralački rad koji je i te kako bogat. Recite nam nesto o sebi!
Prvo želim da Vam se zahvalim na pozivu i druženju i da vašem Portalu poželim da prati i što više ima kvalitetnih Intervja i sagovornika i da nas umetnost i lijepe stvari povezuju, bez obzira na kojim meridijanima živeli.
Ja sam Denis Hadzic, rođen sam 30. januara 1986. u Tuzli. Završio sam srednju Elektro-tehničku školu u Tuzli i diplomirao na Filozofskom fakultetu – odsjek žurnalistika.
Muzikom se bavim od 18. godine, a prve akorde na gitari sam naučio kad Ssam imao 6 godina. Posljednjih 5 godina sam angažovan kao tehnički kadar u Narodnom pozorištu u Tuzli, a ujedno i komponujem muziku za predstave. Neke od najpoznatijih predstava su: “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” i “Pijana noć 1918” (koje su nagrađivanje plaketama pobjednika). Autor sam i nekoliko svojih muzičkih ostvarenja, kao i učitelj naše djece koja vredno uče i žele da se muzički edukuju a možda i bave umetnošću. Potičem iz muzičke porodice i imao sam od koga da naučim sve ovo što danas nosim u sebi. Predao sam se umetnosi i vjerujem u njenu moć. Geni su uvjek određivali neke naše puteve. Eto i ja i moja sestra koja je profesor klavira, nastavili smo tradiciju naše porodice.
Vas mnogi iz muzičkog sveta znaju kao momka koji je vrstan gitarista i veoma kvalitetan vokal i to je Vaš prepoznatljiv pečat. Gitaru ste počeli svirati sa šest, a klavir sa osam godina. U prvom rock bandu Depozit svirali ste bass. Sa šesnaest godina ste počeli pevati i svirati uz gitaru. Kasnije ste bili i član Ćao benda, koji ste napustili 2016. godine. Sa njima ste snimili i singlove “Ne miješaj ljubav” i “Tebi za ljubav” u duetu sa Slađanom Mandić. Kako ste sazrevali i umetnički rasli Vaša želja da se oprobate i u drugim sferama nikada Vas nije napustila i danas posle toliko godina, sve ste to podigli na jedan veći nivo. Kompozitorskim stvaralaštvom i autorskim radovima ste se ozbiljno i profesionalno posvetili. Iza Vas su lepa i kvalitetna muzička ostvarenja i nagrade. Šta bi ste izdvojili kao Vaš najveći uspeh?
Pa to je moja muzika koja je spojila na stotine ljudi, koji su uz nju doživjeli ljubav i iz te ljubavi sklopili najljepši čin a to je brak. I to je ono što me čini sretnim. Dokaz da sve sto radim dolazi iz duše i prenosim na druge su upravo te ljubavi koje su se ovjekovečile.
U kom smeru biste voleli da se nastavi Vaša karijera?
Samo u smjeru ka onome “što hrani dušu”. Da u istom momentu osjetim i radost i tugu i suze i smjeh, kao što je to činio naš veliki umjetnik Đorđe Balašević, čiji rad i djela ja neprikosnoveno cjenim.
Čiji je uticaj bio najsnažniji na formiranje Vas kao umetnika?
E, tu bih odgovorio pomalo neubičajeno, uticali su svi veliki umjetnici koje sam godinama slušao, učio od njih i vježbao. Pokupio sve ono sšto mi se svidjelo i uz moj “KASETOFON” sate i sate vježbao i sebe edukovao i usavršavao. Sam sa sobom vodio borbe do nekih zadovoljavajućih rezultata.
Čemu Vas je umetnost naučila?
Naučila me je empatiji, naučila me je da sve ono što nemam pronađem u muzici, u pjesmi i da djeliće sreće ili tuge vidim u svima, a kada sam na bini isto to i sa publikom podjelim.
Da li je za umetnika važnija podrška najbližih ili lična satisfakcija i angažovanost?
Podjednako je važno i jedno i drugo. Najvažnija je iskrenost; ovo važi za sve. Uvjek sam uvažavao konstruktivne kritike od najbližih saradnika, prijatelja, a u isto vrjeme i vjerovao sebi da sve i uvjek može bolje.
U poslednje vreme ste se posvetili radu u Narodnom pozorištu u Tuzli. Da li to znači da je Vaš autorsko-muzički rad sada na čekanju, ili?
Da, sad sam više okrenut ka dizajnu zvuka, ali muzički dio koji je dobar dio mene, mislim da nikada neće izaći iz moje duše. Gitara je uvjek tu, a živi nastupi su nešto sto me ispunjava i uvjek mi daje nove inspiracije za dalje.
Autor ste Vaših numera, pozorišnih i filmskih kompozicija, dobitnik nagrada, za Vaša dela. Iza sebe imate na desetine muzičkih i pozorišnih predstava, a okušali ste i život na daskama koje život znače. Komponovali ste muziku za TV seriju “Dnevna priča iz izolacije“, a uz sve ovo mladim generacijama i deci prenosite znanje, sviranje na gitari i držite školu pevanja. Koliko vremena je ostalo za Vas, nove pesme koje i te kako očekuje publika od Vas, od albuma koji ste najavili sa kantautorskom pesmom “ANĐEO“?
Kao što ste i naveli, radim i baš sam angažovan dosta, a što se novih pjesama tiče biće – taj impuls kada mi zazvoni, ja znam sjesti u studio i raditi. Sada za to nemam vremena ali ne odustajem nikada od cilja. Ja sam pobornik dobre pjesme, ne jurim komercijalu, težim ka kvalitetu a za kvalitet je potreban rad, vrijeme i iskrena inspiracija. Ali biće što je najvažnije.
Kako gledate na svet društvenih platformi? Da li pomažu umetnosti ili odmazžu?
Tu bih povukao paralelu – koliko donose toliko i odnose od umjetnosti. Omogućeno je svima i bez cenzure da postavljaju sve i svašta a ujedno ima i veliku moć.
Portal “Svet Australia” i moja malenkost Vam se od srca zahvaljuje na ovako divnom i lepom druženju u nadi da će se naša saradnja nastaviti. Želimo Vam puno sreće u radu i životu i da Vam ovo leto donese još puno uspešnih poslovnih poduhvata. Vaša poruka za kraj našeg druženja bila bi, koja?
Pa, posto smo u nekim čudnim vremenima, najvažnije je sačuvati sebe, svoju djecu usmjeravati ih ka pozitivnim i vrijednim ciljevima. I, neka umjetnost i kultura posluži kao oružje protiv svih nedaća i loših trenutaka.
Moje poštovanje i pozdrav šaljem ka svima vama i ako vas put nanese ka Tuzli, dobronam došli da se družimo uz dobru pjesmu i čašicu ljepog razgovora. Sa postovanjem DenisHadžić.
Slađana BOJOVIĆ
