KADA JE ISKRENA EMOCIJA I ČISTA DUŠA! KADA SI NA TOM NIVOU DA RAZUMEŠ NJEN ZNAČAJ, ONDA SE SVE MENJA! MUZIKA POSTAJE VAŽNIJA NEGO I SAM UMETNIK.

Virtouz na harmonici Lelo Nika u samom je vrhu najtraženijih harmonikaša svetske scene. Pomakao je sve granice u muzici njegovom čarobnom harmonikom, maestralnom tehnikom, prepoznatljivim stilom, snažnim emotivnim izrazom, energijom koja prosto sija,  prožima publiku i ostavlja je bez daha. Na sceni je u zoni komfora; potpuno dominira primerom neviđenog sklada umetnika i  instrumenta. Njegova harmonika i on jedna su celina! Kao takav na svojim koncertima puni dvorane širom sveta.

Lelo ostavlja mladim pokolenjima ogromam primer ljubavi prema innstrumentu izražen kroz umetnost, takođe, kako se velikim radom i znanjem otvaraju vrata uspeha! Privatno, on je tih, odmeren, skroman, nasmejan, zrači dobrotom i kulturom.

MAESTRO LELO NIKA


O sebi kaže:

– Rođen sam u malom mestu Nikolinci u Banatu, Vojvodina. Kada sam imao 2 godine sa ocem i majkom preselio sam se u Dansku. Već kao mali dečak pokazivao sam veliku ljubav prema muzici. To je u mom slučaju bilo prirodno jer je tradicija u familiji Nika da svi sviraju…

Kako ste se opredelili da svirate harmoniku?

– Moj otac je svirao harmoniku, zbog njega sam je zavoleo… Stalno sam tražio da je sviram. Kada sam napunio 4 godine roditelji su mi je kupili. Stavljali su harmoniku na stolicu a ja sam onda išao iza nje i tako je razvlačio. To je bilo prilično teško za dečaka mog uzrasta ali bio sam uporan. Sa ocem i stricem koji je tada svirao violinu, vežbao sam harmoniku do 7. godine. Zahvaljujući njima naučio sam  mnogo različitih programa sa područja tadašnje stare Jugoslavije i Rumunije.

Koju promenu Vam je sedma godina donela?

– Dobio sam na poklon klavijaturu u koju sam se odmah zaljubio. Željan znanja bio sam potpuno oduševljen. Prestao sam sa decom da se igram, bežao sam iz škole sa časova, samo da bih je svirao. To je nekada trajalo satima.

Otac i stric su primetili da imam apsolutni sluh. Dovoljno je bilo samo jednom da čujem pesmu i već sam mogao da ponovim tačno harmonije. Zbog toga su me primili u njihov orkestar. Sa 7 godina svirao sam sa njima na raznim priredbama, koncertima, slavljima itd… To je za mene bilo veliko iskustvo. Mogu da kažem da su mi oni bili najveća škola.

Koliko ste bili u njihovom orkestru?

– Ostao sam u njihovom orkestru do 9. godine. Otac mi je tada  ponovo kupio harmoniku ali profesionalnu dugmetaru jer sam želeo jako da  postanem solista. Svirajući u orkestru samo harmonije na klavijaturi, nije za mene imalo više veliki značaj, znao sam da moram da idem dalje.

Vratili ste se svojoj prvoj velikoj ljubavi, harmonici?

– Tako je! Moj uzor u to vreme bio je čuveni harmonikaš Branimir Đokić. Voleo sam, zvuk njegovog orkestra, oni su zvučali posebno, originalno, drugačije od ostalih. U njemu je svirao sjajni violinista pokojni Aleksandar Aca Šišić. Kada bih sa ocem išao u Srbiju svraćali bismo u robne kuće i pokupovali sve ploče koje bismo našli sa potpisom Branimira Đokića.

Otac je jako verovao u mene, u moj talenat, zbog toga je odlučio da me u desetoj godini vrati u Srbiju u naše Nikolince. Poslao me kod njegovog najboljeg prijatelja Ionel Corneanu i omogućio mi da učim  harmoniku kod Branimira Đokića. Tri godine sam jedanput nedeljno  išao u Beograd na časove kod njega i stekao veliko znanje.

Moj dobrotvor i domaćin Ionel Corneanu kome sam mnogo zahvalan u to vreme imao je orkestar koji je svirao u kulturno umetničkom društvu. Sa njima sam svakodnevno svirao 4-5 sati, za njihove potrebe rumunsku muziku, nastavljao sam  za sebe da vežbam jos 4 sata dnevno.

Za mene je to bilo veliko iskustvo. Naučio sam kako se aranžira orkestar, što mi je kasnije mnogo pomoglo. Paralelno sam išao u rumunsku školu i savladao i srpski i rumunski jezik koje sam gotovo u Danskoj zaboravio. Lako nije bilo, jer sam bio sam bez roditelja.

Kada ste se vratili u Dansku?

– U trinaestoj godini vratio sam se kod roditelja u Dansku. Živeli smo u Helsindoru. Upisao sam se na privatne časove kod čuvenog profesora Mognes Ellgarda koji je osnovao smer harmonike na “Danskoj  kraljevskoj  akademiji ” u Kopenhagenu. Zahvaljujući njemu smer harmonike na kraljevskoj akademiji postoji. Na njegov zahtev pisali su najbolji kompozitori  Skandinavije i celog sveta moderne, avagardne kompozicije, dvadesetog veka.

Muzičari iz celog sveta i danas sviraju njegovu metodu šezdesetih godina, taj pravac je jedan poseban muzički svet.

Mogens me je jedva primio na privatne časove jer nisam tada znao da čitam note.

Supruga Mogensa, Marta Bene smejala se i rekla je: “Kako je moguće da neko sa tako izrazitim talentom i neviđenom tehnikom ne zna da čita note?!” Zahvaljujući njoj bio sam primljen. Pored učenja harmonike kod Mogensa kod Marte sam uzimao časove teorije muzike. 

 Da li ste u to vreme nastupali na koncertima?

– Jesam, paralelno sa učenjem kod Mogensa već u 14. godini tražio sam svoj pravac. Želeći da bolje upoznam kulturu naroda u Daskoj svirao sam veoma uspešno pop muziku, rok ali i narodnu… menjao sam stilove, nastupao sam na mnogim koncertima… Zvali su me redovno tadašnji orkestri da sviram na njihovim pločama. Za mene je to bila velika čast.

Tehnika me je oduvek jako zanimala. Naučio sam mnogo o snimanju o produkciji m, kako da se dobije najbolji zvuk. Vremenom kroz rad, to sam postigao! Savladavši tehniku snimanja u 17. godini uradio sam sve sam, komletnu produkciju za moj prvi CD.

Jeste li dalje nastavili da se školujete?

– Pogodili ste! U 19. godini uspisao sam se na “Dansku harmonika akademiju ” kod veoma cenjene profesorice Jeanette Dyremose. Njen pristup muzici bio je mnogo širi. Nije vladao strogi modernizam. Meni je ta škola više odgovarala jer su se moji vidici u muzici mogli da se rašire. Voleo sam rusku muziku, kod nje sam lako mogao da dođem do ruskih profesora. U 26. godini završio sam Akademiju kod Janeette Dyremonse.

Putem medija saznali smo da ste dva puta bili šampion sveta na harmonici. Kada i gde ste pobedili?

– Dobro ste informisani! Osvojio sam prvo mesto na svetskom takmičenju harmonike u gradu  Klingenthal – Nemačka, 1996. god.

Sledeća pobeda  bila je isto 1996. god. na Coupe Mondiale u gradu Dunajska Streda u Slovačkoj! Inače ovo takmičenje se održava svake godine u drugoj državi! Dodao bih da sam 4 puta bio pobednik na harmonici u Danskoj!

U Pragu u Čehoslovačkoj – Narodna opera sala Rudolfinum Prag filharmonija. Lelo Nika sa violinistom iz Beča Miladinom Merzanom i sinom Lelo Nika Jr.


 Koliko Vam znače  prestižne nagrade?

– Svaka nagrada, svaki uspeh, daje mi snagu za korak dalje. To je velika motivacija! Istina je da čitavog života sedim sam sa sobom u školskoj klupi. Stalno ucim, radim, ulažem u svoje znanje, stvaram nove projekte, istražujem kompozicije koje imaju totalno nov karakter! Spreman sam da pitam slabijeg od sebe ali i boljeg, ako zatreba. Moj cilj je da pronađem novi put, uspeva mi jer verujem u sebe!

Dostigli ste vrhunsku tehniku, svirate sa svim prstima desne i leve ruke. Nije baš uobičajeno da se vidi harmonikaš koji svira sa palčevima pogotovu ne u narodnoj muzici!

– To nije upste teško (smeje se). U šesnaestoj godini morao sam da savladam tu tehiku. Za školovane harmonikaše svirati sa svim prstima nije nikakav problem.

Kako se dalje odvijala Vaša karijera?

– Na vrhuncu moje komercijalne rok i pop scene koju sam postigao u Danskoj, (nastupao sam često pred 80 hiljada ljudi),  preselio sam se u Švedsku u leto 1997. god. Spremao sam se za novu akademiju. Upisao sam se 1998. god. na Lunds univeritet kod sjajnog profesora Lars Holma. Taj univerzitet nije bio konzervativan, imao je više smerova. Akademiju sam završio 2001. god.

Na moju veliku sreću 2001. god. pozvao me u svoj orkestar džez muzičar, kompozitor i pijanista Joe Zawinul koji je dostigao planetarnu popularnost sa njegovim orkestrima “Weather Report ” i “Zavinul Syndikate”. Joe je jedan od kreatora jazz fusion pravca, muzičkog žanra koji je kombinovao jazz i rock.

Svirao sam u orkestru Zavinul Syndikate od 2001. do 2005. god. U njemu su svirala slavna imena Joe Zavinul, Richard Bona, Manolo Bedrena, moja malenkost i drugi… Odradili smo  mnoge  turneje po Evropi, držali  koncerte u Italiji, Nemačkoj, Austriji,  Danskoj…

Joe Zawinul austrijski dzez pijanista i kompozitor. Stekao svetsku slavu prvo sa orkestrom “Weather Report” zatim sa orkestrom “Zawinul Syndikacate” u kojem je Lelo Nika svirao 4 godine od 2001 do 2005.


Joe Zawinul je bio moj muzički Bog! Čovek koji je više znao od mene! Bio sam tada na početku zrelosti . Pomogao mi je da u torbi mogu da ponesem odlučnost, indetitet, zrelost, da izgradim svoj stil, sve što sam naučio u muzici i životu. On me je ojačao!

Govorio mi je bolje je da odsviram jedan dobar ton nego milion tonova bez značaja!

Bio je zadnji ključ koji je otvorio moj put koji sam čitav život tražio!’

Svirao sam sa njim zadnji koncert jula meseca na jaaz festivalu 2005. u kraljevskoj operi u Danskoj. Umro je 11. septembra i sahranjen u njegovoj Austriji!Joe Zawinul za Lelo Nika je rekao:  “Lelo Nika je najbolji harmonikaš koji je ikada živeo”!

Na Vašim koncertima više puta su bili Njihove ekselencije kralj Carl XVI Gustaf i kraljica Silvija iz Švedske sa porodicom. Da li ste počastvovani bili njihovim prisustvom?

– Apsolutno! Velika je čast bila za mene kada kraljevska porodica u Švedskoj od toliko muzickih zbivanja, izabere da sluša moje koncerte. Inače, ne pravim mnogo razliku koja me publika sluša. Važno je samo da moja muzika dolazi do njihovih srca! 

Sa kraljem Švedske Carl XVI Gustav i kraljica Silvija posle koncerta (kraljica u sakou i beloj bluzi)


Oformirmili ste orkestar ”Lelo Nika septet”. Recite nam nešto više o tome.

– Pre 8-9 godina napravio sam orkestar “Lelo Nika septet” koji svira kao jedna duša, koji je ogledalo mog muzičkog stvaralaštva. Orkestar ima CD izdanja koje smo radili u Novom Sadu u Sinagogi bez tehničkih pomagala, snimci imaju potpuno prirodan zvuk (sound). Akustika mi je dala jedan poseban kontakt sa mojim instrumentom, dobio sam “taj željeni ton” koji je potpuno jedinstven! Rad sa orkestrom i sa gudačima u meni otklanja sve sto je vezano za električne instrumente. U muzičkom žargonu to je pravi živi orkestar!

Orkestar koji se zove Lelo Nika Septet. Slikano na koncertu u Viktoria Teatru u Malme


 Vaših snimaka mnogo ima na Youtube; da li bi ste nešto izdvojili kao preporuku za slušanje?

– To je jako teško jer sam za svaki moj snimak vezan, uvek sam davao celog sebe. Evo, pre 2 godine napravio sam kompoziciju “Leonel ” od 22 min. u 3 stava. Svirao sam je na koncertima sa sinfonijskim orkestrom. Publici se jako dopada! Ispitivati boje orkestriranja to je jedan univerzum koji nema kraja! Ove godine sam radio muziku za Prag filharmoniju za njihove potrebe gde je prvi instrument bila violina sa temama narodnom muzikom iz Srbije, Banata (Vojvodina) i Rumunije. Harmonika je imala mnogo manje deonica, samo kada je stvarno bila neophodna!

U muzici egoizam ne sme da postoji. Sa tim nisam imao nikada problema. Kvalitetna muzika je jedina snaga koja me pokreće, ona će trajati verujem i posle mene! Ne zanima me muzika koja se stvara na brzinu sa željom da se samo napravi ime i novac, što naravno ne znači da kvalitetna muzika ne donosi zaradu.

Lelo sa dirigentom Marie Rosenmir i sinom Lelo Nika Jr.


Kako ste posle svega  ostali u vezi sa narodnom muzikom?

– Nikada nisam prestao da sviram narodnu muziku. Narodna muzika treba i mora da se svira! Ona je duša naših naroda tradicionalno i kulturno bogastvo. Bila je moj početak i ostala moje sve!”

Da li ste trenutno u nekom novom projektu?

– Počeo sam da radim novu muziku, koja ma potpuno novi karakter, jedan novi način. Sastoji se od elemenata Baha, džez muzike i narodne muzike sa Balkana. Ne znam gde će me odvesti, možda ću znati rezultate za godinu, dve. Tu je sabran moj životni muzički put. Našao sam celog sebe u zadnjih nekoliko godine! Nisam nikoga imitirao, nisam ni pokušao. To mesto koje sam pronašao TU NIKO NIKAD NIJE BIO! 

Maestro Lelo hvala Vam na razgovoru! Imate li za kraj  poruku za naše čitaoce?


– Bilo je moje zadovoljstvo, hvala Vama i portalu Svet Australia na velikom prostoru! Sve vaše čitaoce širom sveta srdačno pozdravljam i poručujem da nikada ne zaborave odakle potiču, svoju kulturu i tradiciju!

Slavica MOMAKOVIĆ


POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here
Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila