Posle 4 godine uspešno igrane pozorišne prestave “Roco Cicabela” u izvođenju glumaca iz škole glume Daun sindrom centra Banjaluka, nedavno je prvi put samostalno odigrana.
Najveće zasluge pripadaju direktoru Daun sindrom centra Banjaluka Zoranu Jeliću, profesoru spec. edukacije i rehabilitacije i psihodramskom terapeutu, velikom humanisti, koji je školu glume pokrenuo 2017. godine i u svoj program uvrstio psihodramske terapije. Od tada sve do danas, školu vodi posvećeno i odgovorno i niže uspeh za uspehom.
Režiju i scenario takođe je uradio profesor Jelić, dok je pomoćnik režije i dramaturgije David Jelić student filmske i TV režije.
Sama predstava “Roco Cicibela” protkana je stilizacijom sevdalinke i rokenrola. Nagrađivana je do sada u Beču, Solunu, Pragu, Šćećinu. Premiere je imala u Beogradu, Minhenu, Dizeldorfu, Štutgartu, Frankfrutu i drugim evropskim gradovima.
Povodom predstave “Roko Cicibela” profesor Jelić ističe:
Premijera ove predstave uvrštena je u naš dugometražni dokumentarni film “Neki novi Broadway”. Ponosni smo što je ova čuvena predstava gledana na svim kontinentima jer je naš dokumentarni film obišao sve filmske festivale svijeta a zadnji je bio u Los Anđelesu gde je na prestižnom filmskom festivalu proglašen za najbolji film o osobama sa Daun Sindromom.
Partner ove škole glume od samog početka je Narodno pozorište Republike Srpske, posebno sa dolaskom na čelo ove ustanove Dijane Grbić gde je počela njihova velika podrška koja traje do danas. Ova predstava je inače omaž prof. Vladi Đajiću jer je njegov lik ljekara pojavljuje u ovoj predstavi.
Dramske terapije koje primenjujete u školi glume Daun sindrom centra Banjaluka kao psihoterapeut rezultirale su izuzetnom prestavom “Roko i Cicibela” koju Vaši glumci igraju uspešno već 4 godine. Upoznajte nas bliže sa psihodramom i šta sa njom postižete?
“Roko i Cicibela” pozorišnu prestavu koja govori o istinitoj ljibavnoj priči u izvođenju glumaca sa Daunovim sindromom iz škole glume Daun sindrom centra Banja Luka iz naših dramskih terapija koje sam pokrenuo 2017. godine, dobili smo značajne i učinkovite rezultate kod poboljšanja kvaliteta življenja ljudi sa DS.
Kao dramski psihoterapeut, znajući da
je značaj psihodrame u njenoj moći da omogući duboko samorazumijevanje kroz aktivno doživljavanje problema umjesto pukog razgovora podstičući uvid u nesvesne obrasce, proširujući emotivni repertoar, razvijajući spontanost i kreativnost te poboljšavajući interpersonalne odnose kroz sigurno istraživanje životnih uloga i situacija unutar grupe što vodi ka pronalaženju autentičnih rešenja za ljude sa DS.
Kroz odigravanje sena osoba sa DS bolje razumije svoje potrebe osjećanja i ponašanje ka kao i kako se ponaša u različitim interpersonalnim odnosima.
Ona im omogućava autentično preuzimanje i isprobavanje različitih uloga životnih kao što su uloge roditelja uloge djece, uloge profesionalaca i različitih uloga, otkrivajući potisnute sadržaje i omogućavajući promjenu neprikladnih ponašanja.
Podstiče spontano emocionalno reagovanje i sposobnost kreativnog rešavanja problema, umjesto krutih obrazaca koje u potpunosti prate razvojni put ljudi sa daunovim sindromom.
Pruža im bezbjedan prostor grupi, da se eksperimentiše bez straha od osude što je ključno za emocionalno oslobađanje.
Znajući da razvojni put ljudi sa DS prate pogrešne predrasude i stavovi, strahovi jer se neprestano ističe kroz njihov razvojni put šta to one ne mogu.
Pa tako i kod glume kada sam krenuo sve to mnogi su dali negativne konotacije u smislu da će ih to još više unazaditi ili rade ono što ne mogu.
Gluma nije za ljude sa DS, tako su govorili nažalost i stručnjaci.
Upravo to njihovo negodovanje davalo nam je snagu i potencijal da uspijemo i napravimo čak i predstavu i da ljudi sa DS izađu na daske koje život znače pred hiljade ljudi i odigraju predstavu, što nije jednostavno i lako ali je izazovno.
Šta omogućavaju dramske terapije koji je njihov smisao?
Gluma, odnosno dramske terapije omogućava promjenu i korigovanje ranijih često traumatizirajućih emocionalnih iskustava kroz ponovo odigravanje upravo to je smisao psihodramske terapije. Analiza uloga i odigranih scena služi kao moćno sredstvo za dijagnozu i terapiju istovremeno. Fokus je na tome da osoba sama pronađe i odigra svoja rešenja umesto da ih dobije od terapeuta.
Psihodrama je dakle vitalna jer oživljava unutrašnji svijet čineći ga opipljivim i promjenjivim što dovodi do duboke psihološke transformacije.
Upravo to glumci čine kroz ulazak u ulogu poistovjećujući se sa njom i izlazeći iz nje.
Ponekad glumci nisu sposobni da izađu iz te uloge koje igraju.
Glumci, većina nas može biti glumac, ali tumač uloga to baš ne priliči svakome, to krasi veličinu jednog dramskog umjetnika kako ga nazivamo glumcem biti tumač uloga nije jednostavno – vi u stvari ne glumite nego ste trenutno ta osoba.
I to stvara problem glumcima na kraju kako izaći iz te uloge, odnosno tog čoveka kojeg tumačite, ali zato smo upravo mi tu psihoterapeuti psihodramski terapeuti, pomažemo da se iz te uloge izađe.
Mi živimo zato što smo bačeni u život a na nama je da ga organizujemo onako kako nama to odgovara, niko ne bira kada ni od koga će biti rođene, međutim mi smo ti koji najviše utičemo na to kakav ćemo život živjeti.
Upravo zato sam se zalagao da i ljudi sa DS sa kojima radim imaju upravo pravo na samoizbor, nažalost ovo mnogi ljudi zaboravljaju te svoje postupke i posledice prepuštaju sudbini drugim ljudima i prosto životu i onda nastaje nezadovoljstvo.
Zato sam ja ljudima sa kojim radim, osobama sa DS, omogućio i dao im pravo i šansu da preuzmu odgovornost za svoje postupke i pažnju usmere na ono što možemo mijenjati da dođemo do svog cilja.
Nije baš išlo lako u početku, ali sreću smo imali što smo prvo krenuli sa psihodramskim terapijama, odnosno dramskim vinjetama koje su u stvari dramske minijature.
Trebalo je stvoriti veliko samopouzdanje što je važno kako bi se došlo do cilja.
A cilj je bio stati na daske koje život znače.
Koje utiske nosite od vaše prve odigrane predstave “Mali princ”?
Još uvijek nas drže pozitivne emocije kada smo našu prvu čuvenu predstavu “Mali princ” premijerno izveli u Banjaluci 2018. Godine.
To je bilo u narodnom pozorištu Republike Srpske. Banja luka se tada tresla ponovo ali od pozitivnih emocija. Što onih proizvedenih od glumaca koji su na sceni a i od mnogobrojne publike koja je ostala toliko zadivljena i nije očekivala tako veliku pozitivnu atmosferu, jer ušli su u pozorište sa predrasudom, pa to su ljudi sa DS, a na kraju su gledali stvarno glumce. Na toj premijeri preko 250 ljudi je ostalo vani jer nije bilo bukvalno mjesta mnogi su stajali jer su sjedala bila ispunjena.
A pogotovo što smo se nakupljali pozitivnom energijom igrajući našu predstavu “Roko i Cicibela” sa kojom smo obišli od Egejskog do Baltičkog mora, od istoka do zapada Evrope. Tu smo shvatili da u stvari glumci na sceni crpe energiju od publike koja isijava gledajući ih i to im daje snagu i potencijal.
Šta je sledeće na vašem pozorišnom repertoaru?
Sada pripremamo novu predstavu odnosno veliki kabare o kome ne mogu puno pričati, jer dok se ne odigra ne možemo pričati o scenariju ali možemo pričati o probama za koje je potrebno velika fizička i mentalna spremnost. Kabare kao i svaki kabare protkan je muzikom plesom. U stvari, ovo je prvobitna bila moja želja da uradimo veliki kabare sa našim glumcima, ali sada poučeni iskustvom sa ove dve predstave upravo ćemo spojiti predstavu i kabare i to će biti nešto do sada neviđeno.
Kod dramskih predstava svako ima svoju ulogu i kao u svim predstavama uvijek budu glavni glumci. Kada glavni glumac ne može doći na probu onda niko ne može da ima probu jer ne može preuzeti njegovu ulogu ali u kabareu upravo se može nadomjestiti kada neko trenutno nije tu da neko drugi preuzme.
U ovom Novom kabareu biće uključena i moja supruga Zdravka jer ona je ekspresivni Art terapeut i vodi terapije plesom tako da će u ovom kabareu biti dosta i plesa izražavanje cena kroz ples praćeno muzikom da je spoj koji je veličanstven za gledanje.
Kao što bi rekli ako već morate biti u sapunici pokušajte ne dobiti najgoru ulogu ali neko mora igrati i to. Svaki glumac mora najpre uvjeriti samog sebe pa tek onda publiku.
Kada se samo sjetim na početku tih kritika koje su bile upućivane meni kada sam otvorio školu glume za ljude sa DS. Ali, upravo to njihovo veliko NE meni je davalo inspiraciju i snagu da kroz izazov dođem do cilja da ljudi sa kojima radim pa čak i moj sin Lazo izađe na daske koje život znače, što je prije toga izgledalo teoretski nemoguće a kamoli pokušati praktično.
Ali znajući da put do silje protkan preprekama i do vrha se dolazi samo preko prepreka to sam i učinio, krenuo sam ka cilju do izlaska mojih drugara na scenu znajući za sve te velike prepreke koje smo Bogu hvala, prebrodili.
Slavica MOMAKOVIĆ
