PRIPREMILA: Slavica Momaković

Moć koju ima lepota muzike, ljudskog glasa i pisane reči nemerljiva je. Ne postoje granice za nju jer uvek pronađe put do nas. Često ostanemo nemi pred njom.

Takav uzvišeni sklad poseduje čuvena književnica svetskog glasa Nataša Bartula, jer njene ljubavi prema pisanju, muzici i pevanju stalno se prepliću i sa istom snagom u njenom umetničkom biću  nikad se ne završavaju.  Ovih dana snimila je prekrasnu pesmu Moj pedalj zemlje po nazivu istoimenog romana kojeg je napisala kao što je i otpevala: prefinjeno, nadahnuto, anđeoskim sopranom uz pratnju njenog rodjenog brata Borisa Bartule  koji je odsvirao i uradio aranžman i komletnu produkciju. 

Boris Bartula je inače profesor muzike koji izuzetno peva i svira klavir,  harmoniku te komponuje, aranžira i producira muziku i iza sebe ima brojna ostvarena dela. Takođe je i veoma uspešan vođa hora Biseri u Montrealu. U ovom članku Nataša Bartula će govoriti o muzičkom projektu koji su započeli. O njegovom sadržaju, o detinjstvu, o njenim književnim delima i večnoj ljubavi brata i sestre, otkrićete dragi čitaoci u dolazećim redovima  kako i koliki veliki sjaj i duhovna snaga krase ovu brilijantnu umetnicu.

“Muzika daje dušu univerzumu, krila umu i mašti. I život svemu!”

(Platon)

 

Postoji više dubokih i iskrenih ljubavi u mom životu, ali samo dvije istinske strasti: strast prema pisanju i strast prema muzici. I jedno i drugo potiču iz istog izvora koji nas nadahnjuje i daje nam stvaralačku snagu uma na putu izabranom i zabilježenom negdje u nekoj knjizi vasione samo za nas.  Upravo ta stvaralačka moć daje nam krila da izdržimo i kada je teško, a teško je često. Posao umjetnika je posao ljubavi i požrtvovanosti, konstantne borbe na stazi pokrivenoj trnjem koju obasjava zvjezdani prah za kojim čeznemo. To je rad koji zahtijeva čitavo biće i dušu. To je misija. Kao što sebe dajem dok pišem, tako sebe dajem i dok pjevam. Sa istom dubinom, strašću i željom da svaka riječ duboko dodirne dušu čitaoca ili slušaoca. Pišem kao što pjevam, pjevam kao što pišem, živim kao što pišem i pjevam.

Iako sam još od djetinjstva imala talenat i za muziku i za književnost,  odlučila sam se za studije književnosti i dugi niz godina potisnula muziku na stranu. Bila sam solista hora u osnovnoj školi i u srednjoj školi. Ljudi sa estrade su me primjećivali i nudili mi ponude za snimanje. No moj put je bio isprepleten s drugim faktorima koji su me spriječili da se ozbiljnije pozabavim muzikom. Kada je rat je pokucao na vrata, bilo je važno preživjeti. Pjesma je utihnula i prepustila granatama i bombama da fijuču umjesto nota. Došlo je i izbjeglištvo, odlazak iz Bosne u Srbiju gdje se već dugi niz godina nalazio moj brat Boris Bartula. Radio je kao muzičar sa svojim bendom i takođe kao profesor muzike u Ivanjičkoj gimnaziji.

Jedino što je u tim danima straha i neizvjesnosti za moje roditelje i za nas bilo važno je porodica: biti zajedno, zanemariti materijalne gubitke, okrenuti se ka drugim, pravim životnim vrijednostima, izdržati i boriti se za bolju budućnost.

Da bih istakla i obasnila moju ljubav i strast prema muzici moram da na prvom mjestu istaknem zahvalnost Gospodu. Jer, na kraju krajeva, ništa što imamo nije konačno i ne pripada nama potpuno. Uvijek moramo da budemo duboko svjesni onoga što nam je dato i da se potrudimo da opravdamo naše talente i životnu misiju. Da krojimo životne zadatke i ciljeve shodno našim predispozicijama. Takođe moram da istaknem ljubav prema mojoj porodici, ocu muzičaru, majci prosvjetnoj radnici i bratu muzičaru, jer su svi ovi faktori čine koherentnu i neraskidivu inspiraciju za svaki životni korak i svaku notu koju otpjevam.

Majka Novka me je donijela na svijet u školskoj priručnoj biblioteci. Majčin bezgranični talenat i ljubav prema književnosti probudili su u meni žar prema pisanoj riječi koji se vremenom pretvarao u plamen želje da i sama kreiram svoje vlastito književno slovo.

Odrasla sam u krilu oca Marijana, muzičara, uz njegov umilni glas koji je pjevao o ljubavi, uz stričevu violinu, uz zvuk očeve gitare čiji tonovi su se vremenom pretvorili u jasnu poruku: note na kojima je započeo moj život postale su vodiči na mom životnom putu na kojem koristim stečeno nasljeđe: iskrenost i čovječnost, najveće bogatstvo duše u težnji za harmonijom života u svjetlosti.

Sve što je najljepše izrasta ne samo iz radosti već i iz bolnih iskustava i čini nas plemenitijim, boljim, produhovljenijim. O tome će najbolje posvjedočiti citati iz mog prvog romana ”Izbjegličke suze”.

Proljeće 1992. godine. Rano je jutro. Sunce se lagano budi obasjavajući zlatnim zracima planine, brežuljke i zelena polja okupana jutarnjom rosom. Opčinjena prizorom koji djeluje nezemaljski lijepo, zatvaram umorne oči da bar na na trenutak zaboravim realnost, ali me ubrzo iz sanjarenja budi miris zapaljenih kuća. Otvaram oči i vidim prizor koji me vraća u brutalnu  stvarnost- prizor koji će me svojom surovošću i težinom pratiti do kraja života i zauvijek me promijeniti. Sa svakom zapaljenom kućom koju vidim, zapaljen je i jedan dio moje duše. I radost moje mladosti i životni entuzijazam, i ljubav, i vjera, i povjerenje u ljude i naciju koju sam donedavno zvala svojom, gori i nestaje zauvijek u plamenu i dimu. Kroz dim i suze gledam kolone izbjeglica kako polako hodaju pognutih glava okrećući se ponekad da još jednom vide zgarišta kuća koje zauvijek napuštaju. Srce mi bolno kuca gledajući stare žene kako drhtavom rukom krišom brišu suze razmišljajući o svojim sinovima koji, otrgnuti iz udobnosti i mira porodičnog gnijezda, gledaju svakodnevno smrti u oči, tamo negdje, na prvim linijama. Lica žena su blijeda, nepomična, pogled uprt u daljinu. Samo se usne miču u tihoj, skoro nijemoj molitvi u strahu da još više ne uznemire ionako uznemirenu djecu. S vremena na vrijeme  podignu oči prema nebu u molitvi za spas. Gledam majke ispijenih tužnih lica kako pokušavaju da umire  gladnu i umornu djecu koja plaču tek probuđena iz ranog  jutarnjeg sna, natjerana da marširaju ne shvatajući zašto.

Brišem rukavom prozore autobusa još zamagljene od jutarnje rose i trljam umorne oči, u nevjerici gledajući prizor od kog osjećam jak ubod u grudima koji se razliva sve do zatiljka stvarajući oštar bol i podsjeća da sam budna i da prizor koji vidim nije san. Gušim se od straha koji mi steže grlo, osjećam da nemam vazduha dok mi kapljice znoja kvase čelo. Guši me miris ustajalog vazduha u autobusu pomiješan sa smradom dima od cigareta.  Umrijeću ako ne udahnem svjež vazduh, razmišljam dok mi srce snažno lupa u napadu panike. Otvaram prozor, ali umjesto svježine zapahnjuje me miris dima koji mi peče grlo i oči. ,,Požuri sine”, čujem vapaj mlade žene kako doziva sina. ,,Požuri, ne zastajkuj i ne plači. Nema se kad… Ne gledaj kuću… Ne okreći se! Nema vajde… Ode nam kolona, ubrzaj korak… Ostasmo…Ubiće nas…”Ali dječak kao da ne čuje majčino preklinjanje. I dalje stoji ne mičući se, pogleda uprtog u dim i zgarište dojutrošnjeg doma, lica uronjenog u meku toplinu malog plišanog zeke. Stoji tako, nijem, sa iskrivljenim nogicama u malim kišnim braon čizmicama obuvenim naopačke,  koje još više ističu njegovu dječiju ranjivost, brišući povremeno nos krajem malo dugačkog rukava plave pidžame. Zaboravljam sopstveni strah te u brizi za malog dječaka i u želji da ga ohrabrim, vičem kroz prozor: ,,Požuri mališa, požuri! Vratićeš se ti jednog dana. Trči sad, trči…” I kao da ga je moj glas osvijestio, dječak je podigao glavu, pružio ruku majci i držeći čvrsto svog malog zeku u drugoj ruci, potrčao da stigne kolonu. Dok je autobus polako odmicao, izgubila sam kolonu iz vida. Ali je nikada nisam izgubila iz duše.

Trenutak ponovnog susreta u izbjeglištvu s Borisom u Ivanjici potvrdio je smisao životnog postojanja i važnosti borbe za porodicu. U tom trenutku nastala je jedna od mojih pjesama U tom trenutku novi život se rodi. Pjesma će biti uvrštena u moj muzički projekat na kojem trenutno radim s Borisom. O tom trenutku ponovnog susreta najbolje govori sljedeći citat iz ”Izbjegličkih suza” :

I upravo u momentu dok je moj brat pjevao ,,I tada, reći ću ti sve… “ sreli su nam se pogledi. Boris me je pogledao u nevjerici kao da je pokušavao da shvati da sam zaista tu. Započeta riječ i melodija ostala je negdje zaglušena u grlu. Potrčali smo jedno drugom u naručje i ostali tako zagrljeni bez, dugo vremena, nijemi od sreće i od tuge. Sve oko nas je nestalo – i hotel, i ljudi, i osim nas dvoje više ništa nije postojalo. Tu, u Borisovom riječi naručju, ja sam ponovo bila samo mala djevojčica, njegova mala seka, a on moj veliki brat zaštitnik. Ispred zatvorenih očiju letjele su slike iz prošlosti. Ponovo smo bili djeca koja trče bosonoga po mekoj livadi djetinjstva i preskaču potočiće i barice nadmećući se ko će više da skoči, smijući se glasnim, grlenim smijehom kakvim samo srećna djeca mogu da se smiju…

 

Na mom muzičkom projektu će se nalaziti moje lične kompozicije kao i obrade nekih od starih hitova kao što su Dušo moja i Kad umre ljubav od Kemala Montena, Sve smo mogli mi od Jadranke Stojaković, te par nježnih sevdalinki poput Tebi majko misli lete, Kada moja mladost prođe, Emina. Tu je i sefardski muzički biser Adio kerida, kao i moj prevod grčke pjesme Ne ljuti se oko moje, te makedonski klasik Zajdi, zajdi jasno sunce i etno pjesme iz Srbije Bela vilo na tebe mi krivo, Marije, bela Marije te jedna od najljepših kompozicija iz Crne Gore Još ne sviće rujna zora i dalmatinska nježna melodija Noćas  mi se snilo. Namjeravam dodati i neizostavnu romsku himnu Đelem, đelem.  Dakle projekat će prezentovati sve ono što sam ja: od pop muzike, nježne sevdalinke  do etno muzike. Raznolikost žanrova prezentuje i moje kulturno i duhovno nasljeđe; poštovanje prema svim nacijama, ljubav prema bivšoj Jugoslaviji u kojoj sam imala mnogo srećnih trenutaka prije rata kao i ljubav prema mojoj Bosni koja me iznjedrila.

Nedavno sam na Youtube objavila moju pjesmu koju sam imenovala po naslovu jednog od mojih romana ”Moj pedalj zemlje”. Pjesma je poklon zemlji i nebu ispod kog sam rođena.

Trebalo mi je mnogo vremena i godina da skupim hrabrosti i pojavim se javno. To prvo mjesto sam nekako uvijek instiktivno prepuštala bratu što je i prirodno, jer je on taj koji je od djetinstva pošao očevim stopama. Počeo je svirati harmoniku sa pet godina. Završio je Srednju muzičku školu i potom diplomirao na Sarajevskoj Akademiji klasične muzike gdje se susreo s mnogim muzičkim stilovima: klasičnim, tradicionalnim, džezu itd. Boris je dugi niz godina podučavao muziku u Ivanjici u gimnaziji i pored rada u školi, profesionalno svirao s vrlo poznatim grupama u bivšoj Jugoslaviji. Po dolasku u Montreal 1995. godine Boris je osnovao grupu pod naslovom ”Les Gitans de Sarajevo” gdje je bio glavni pjevač, klavijaturista i harmonikaš grupe. Instiktivno je osjetio kod kvebečke publike želju za novim, za misterioznim ritmom Balkana, te je uplovio u tonove romske muzike koju je prilagodio montrealskom džez stilu. Ovaj pristup je prosto opijao Montreal i Quebec te je ubrzo doživio veliki uspijeh i pozive za koncerte širom Kanade. Inače, Boris je komponovao i aranžirao sve autorske pjesme. Sa ovom grupom Boris je napravio pet albuma. Kao višejezični pjevač, koji pjeva na srpskohrvatskom, romskom, engleskom, francuskom i ruskom jeziku, Boris je fantatičan animator s očaravajućim scenskim prisustvom. U zadnjih dvije godine više se posvetio samostalnom radu i stvaranju te je iz ovog nastao njegov novi album ”Sarajevo”. Sve kompozicije je Boris lično komponovao i većinu od njih i napisao. Kompozicija Bila jednom jedna zemlja nalazi se na Youtube i polako osvaja srca publike. Ništa manje nisu duboke i lijepe i druge melodije poput pjesme Sarajevo ili Trube, Sevdah, Emina, Danuška i ostale. Svaka na svoj način prodire u dušu. Sve su pečat Borisovog neiscrpnog talenta i posvećenosti muzici. Žig ljepote Borisove duše, ljubavi, čovječnosti i požrtvovanosti koju pokazuje na svakom polju dajući sebe neiscrpno i kao muzičar i kao samohrani otac petnaestogodišnjeg sina Saše.

Inače Boris umjetničko stvaralaštvo vidi kao vječni projekat u kojem najsuptilnije ideje mogu uljepšati nizvjesnu rijeku života.

Kao multitalentovani muzičar redovno svira na montrealskoj muzičkoj sceni, Francofolies, Montreal Jazz Festival). Boris je takođe učestvovao u nekoliko TV programa, uključujući: Belle & Bum – Télé Québec – 2005 – 2007; La Symphonie du Nouveau Monde – ARTV-2008; te u dokumentarnom filmu RTV Canada.

Borisova grupa ”Les Gitanes de Sarajevo” bila je mominirana za Juno nagrade 2005. godine sa albumom ”En voyage”. Orkestar je osvojio nagradu Galaxy MMM Star 2006. godine na MMM festivalu. Takođe su bili finalisti kanadske nagrade za narodnu muziku 2007. godine u kategoriji najbolji umjetnik muzike svjetske grupe.

Boris vrijedno nastavlja svoj put stvaralaštva s novim idejama i novim projektima na horizontu. Neizmjerno sam zahvalna mom bratu koji u vremenu kojeg malo ili skoro nimalo ima ipak izdvoji momente koje posveti meni. Neizreciva je radost i blagoslov stvarati s bićem s kojim sam dijelila srećno djetinjstvo i mnoge druge manje sretne momente u životu kao što su izbjeglištvo i prvi imigrantski dani u Kanadi. Sva ova iskustva- i bolna i sretna, kao i vrijednosti koje smo stekli od roditelja utkana su u ovu bratsko-sestrinsku vezu koja je vremenom postala neraskidiva. Iz nje niče i ovaj projekat kao kruna našeg poštovanja i ljubavi. Tu sestrinsku ljubav prema bratu najljepše opisuje pasus u mom novom romanu ”Dubrovnik, grad Nabožićki” u kom sam opisala ljubav plemkinje Paule prema njenom bratu, vitezu Miltošu. To je istinska metafora moje ljubavi prema Borisu.

U Pauli je zakucalo praiskonsko srce sestre i majke vijekovima napaćenog naroda. Žene savijene u klupko ljubavi i odanosti prema porodici. Žene, koja ljubav prema bližnjima, prema majci, ocu, prema bratu, prema djeci i prema domovini u dimenzije vječnosti, poput niti svile na đerđefu veze. Da je prenese od koljena na koljeno, od vijeka do vijeka. Da preživi kroz stradanja i kroz ratove kao vječni simbol snage izrasle u pramajci žrtvi i svjedoku surovog vremena. Da budućim pokoljenjima služi kao pramajka na Nojevoj barci koja spašava plemenitost i ljubav od zla. Paulina ljubav bila je krv njenih pramajki: ona koja se inati krvavim vjekovima i surovom vremenu, koja vjeruje u pobjedu dobra, koja izvire iz modrog slavenskog neba iznad Nabožića. Ljubav koja daje snagu onima koji odustaju, koji ne vjeruju, koji su se umorili i klonuli. Ljubav koja ima smisao, jer vraća smisao životu. Utjeha u čemeru i bijedi. Ta ljubav nalazi snagu, izvor i korijen u drugoj dimenziji, te se stoga i čini kao da nije sa ovog svijeta gdje vlada zlo. Silinom ponekad liči na buru koja izbacuje pjenu na obale i valja teške brodove kao orahove ljuske. Boli i kida podsjećajući istovremeno na porođajne bolove, ali i osmijeh porodilje kada dodirne lice novorođene bebe. Sestrinska ljubav je misija koja pomjera i produbljuje granice ljudskih osjećanja sapetih u ništavilu koje se čovjek zove. Iako ima svoj ženski svijet, izvezen svilenim nitima najnježnijih osjećanja, sestra sa svojim emocijama nagonski ponire u bratovljev duh, srce i dušu. Ostaje tu zauvijek sklupčana kao bratovljev eho s trećim okom koji se brižnost za brata zove. I upravo to njeno treće oko, iako nevidljivo, sve vidi i prati ga i kada se nalazi iza dalekih, tek naslućenih horizonata. Utisnuta kao krv u venama, njena ljubav žubori kao žamor bistre vode, neumorno.

 

 

 Nataša Bartula


POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here
Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila