Poslije poraza od Partizana u finalu Kupa Koraća, Crvena Zvezda se revanširala pobjedom u meču 20. kola ABA lige (70:68) i vjerovatno, ako ne bude nikakvih iznenađenja u nastavku, tako je zakazan još jedan okršaj vječitih rivala u polufinalnom u plejofu.
O samoj utakmicu neću mnogo, bila je neizvjesna, početak miran kao i Zvezdini navijači uglavnom a Partizanovih u hali nije bilo. Naravno sem vašeg predstavnika u Srbiji i koji je moram reći iskreno tamo bio crno-bijeli “uljez”. Uprava Crvene Zvezde je KK Partizan dala samo 12 karata, čak i novinarske akreditacije su dobili samo tkz. “zvezdini novnari”.
I ako je Vanja Marinković imao šansu da trojkom preokrene rezultat na kraju i donese pobjedu Partizanu to se zbog njegove neodlučnosti nije desilo. “Tamnoputi zvezdaši” su ipak bili ti koji su prevagnuli nedeljni rezultat. Koliko je ovoliki broj stranih igrača dobar a koliko loš za srpsku košarku i mlade talente u Srbiji pokazaće vrijeme.
Utakmica je uglavnom bila ujednačena, bez nekih velikih turbulencija. Zvezdu su bodrili kako navijači sa sezonskim ulaznicama tako i njihove košarkašice i fubaleri kao i Milan Gurović. Stručnu analizu utakmice ostaviću ipak sportskim analitičarima i stručnjacima
Na mene su dvije stvari ostavile utisak te večeri: Sjajna igra našeg Australijanca Džoka Lendejla i poluprazne tribine. Bilo je više nego očigledno odsustvo uobičajene navijačke atmosfere jer nije bilo sjajnih navijača Partizana kao ni dijela navijača Crvene Zvezde koji bojkotuju utakmice ABA lige.
Dok su se poslije utakmice sve TV kuće, novinarske ekipe i novinari gurali ispred svlačionice igrača Crvene Zvezde ja sam opušteno sjedila ispred svlačionice Partizanovih igrača. Opušten ipak nije bio nervozni trener Partizana Andrea Trinkijeri koji je čestitao C. Zvezdi na pobjedi ali bio nezadovoljan lošom igrom svog tima i greškama u odbrani koje su kako on smatra i krive za poraz. Ipak je iznenadio šaljivim odgovorom na pitanje kakva je povreda Renfroa koji je napustio utakmicu ranije: “Nemam pojma, nije poginuo”.
Harizmatični Italijan nije bio raspoložen ni za svoje igrače ni za novinare kao ni stručni tim. Povukao se i osamio u kancelariju.
Ali neko ipak jeste bio divan i šarmantan a to je naš Džok, Australijanac koji već godinu dana igra za Partizan.
Momak iz Melbourna, centar Partizana rođen 1995. godine i visok 211cm je predstavnik svega onog lijepog i divnog što Australijance odvaja od svih drugih nacija: skromnost, opuštenost toplina i otvorenost. Ne pretencioznost u svakom pogledu.
Pre svega Džok, čestitke na sjajnoj igri i požrtvovanosti i kao na osvajanju Kupa Radivoja Koraća i tvojim presudnim poenima na toj utakmici. Reci mi jesu li ti nedostajali navijači Partizana večeras? Ti si sa njima izgradio divan odnos i komunikaciju od tvog dolaska, njihov heroj si postao posle pobjedonsnih pogodaka u Kupu.
– Hvala vam, pre svega baš sam se obradivao što govorim sa nekim iz Australije i za australijske čitaoce, znam da je srpska zajednica u mom Melburnu velika kao i širom Australije. Što se tiče navijača oni žive i umiru za košarku, a potpuno je ludo koliko mene ta njihova energija drži svaki put kada igramo, kod kuće ili na strani. I u samom Beogradu mogu da naiđem samo na ljubav naših navijača. Nigdje nisam sreo navijače kao Partizanove. Oni su najbolji na svijetu i to je istina.
Zavrsio si Srednju Gramatičku školu u Geelongu gdje živi veliki broj ljudi sa Balkana, jesi li imao neke prijatelje srpskog porijekla u Geelongu?
– Zanimljivo ali ako se dobro prisjetim imao sam jednog druga Srbina, ali znam da u Geelongu živi dosta Australajinaca srpskog porijekla i drugih sa bakanskih prostora.
Kako si se navikao na Beograd, da li je proces adaptacije prošao?
– Znate i sami da je ovdje ritam i način živita drugačiji. Meni je posle San Franciska i Melburna trebalo vremena da se priviknem, osjetim ritam grada, upoznam mjesta na koja volim ići, naučim gdje se šta nalazi. Sad je sve lakše, ljudi su toliko predusretljivi i puni razmjevanja i spremni da pomognu.
Koja su tvoja omiljena mjesta u Beogradu? Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?
– Volim da šetam Kalemgdanom, pored rijeka. Omiljena mjesta za izlazak i klopu su mu Manifaktura i Toro.
Šta ti najviše iz Australije nedostaje?
– Porodica, roditelji, sestra. Već su bili par puta u Beogradu roditelji a nedavno mi je bila i sestra. Nedostaju mi naša okupljanja, njihova podrška
Kakvi su ti planovi, gdje vidiš sebe posle Beograda?
– Za sada uživam i puno učim i o košarci i taktici od trenera Trikijerija koji je unio pobjednički duh i novine u naš tim. Naravno kao i svi košarkaši volio bih da kada sazrim kao igrač zaigram i u nekim NBA timu. Do tada uživam u Beogradu i vredno treniram i učim, borim se da sa Partizanom ostvrim što više uspjeha.
Džoku želim puno sreće i uspjeha u nastavku takmičenja sa Partizanom i zakazujem mu naše novo viđenje u Toru na piću i uz neki dobar suši a sve djevojke da obavjestim da ovaj zgodni, šarmntni momak nema djevojku. Prosto nevjerovatno da neka Beograđanka još nije osvojila ovog zgodnog divnog momka.
Do nekog novog zanimljivog susreta pozdrav iz Beograda
Dragana Petrović
