Piše: Rade BERAK
Ako slučajno ili namerno putujete dolinom Vrbasa, od Banja Luke prema Jajcu, imaćete osećaj kao da ste protagonisti filma “Alice in Wonderland”. Toliko je priroda lepa i pitureskna da, bilo na koju stranu da pogledate, bićete očarani. Čak i sa usečenim stenama koje samo što ne dodirujete. A tirkizna boja uspavane reke za koju u trenutku i ne znate u kojem pravcu teče, neće vam ni za trenutak dati da skrenete pogled u stranu.
Lepog dana pri kraju juna, uputismo se u mini avanturu ka planiranoj destinaciji – jezeru Balkana. Posle vijugavog puta pored Vrbasa i uživanja u spomenutoj prelepoj prirodi, skrenusmo desno pored ništa manje atraktivne vijugave vode zvane Crna reka, ka slavnom Mrkonjić Gradu.
Kažu da je Turističko rekreativni centar Balkana, koji je udaljen tek oko 4 kilometra od Mekonjić grada, najatraktivnije izletište u tom delu Republike Srpske. Zapravo, Balkana je referenca za dva prelepa veštačka jezera. U manjem ćete primetiti mnoge kupače, dok je veće prepuno pastrmki koje možete videti golim okom, pogotovo dok iskaču iz vode da zgrabe insekte koji nisko lete. Naravno ima i drugih vrsta ribe ali pastrmka je zakon. Guste hrastove i četinarske šume koje okružuju Balkanu, čine ovaj krajolik još impresivnijim. Dok hodate stazom oko većeg jezera primetićete bogatu vegetaciju, uključujući pečurke, te razno šumsko rastinje. Mi se nismo usuđivali brati pečurke bez obzira što su jestive jer, što je sigurno – sigurno.
U jezero se slivaju i mnogi potoci od kojih neki u kaskadama i mini-vodopadima čine da posetilac uživa u prizorima.
Pre svega uputismo se ka Hotelu Balkana koji je od jezera udaljen nekih 30 metara, gotovo prekriven borovom i jelovom u kombinaciji sa bukovom šumom i sa koje god strane da pogledate kao da ste bukvalno u raju. Ogromni vodeničarski točak koji se usporeno okretao privukao nam je svima pažnju, a Goran, poput profesionalnog turističkog vodiča, ispriča nam celu “istoriju” o njemu, kako se tu peku prasići, jagnjići, proja, kukuruza (kuruza kako je u tom kraju nazivaju)… i sve ostalo.
Opojni miris domaćih jela dopirao je iz kuhinje svaki put kada bi konobari otvarali vrata pa smo u trenutku zanemarili sve prirodne lepote u nameri da napunimo stomake. Ljubazna konobarica sa izuzetno melodičnim akcentom tog kraja, predloži nam neke specifične čarolije hotela poput cicvare, ljevuše, pite ispod sača, jagnjeće pečenje, pastrmku… Više se i ne sećam šta naručismo ali se svi složiše da nam cicvara bude predjelo. Posle toga neko se odluči za pastrkmu na žaru, neko za dimljenu vešalicu itd. a ruku na srce bilo je baš teško odabrati. Poneki put mi je lakše da ne vidim jelovnik uopšte već da onako đuture odaberem.
Na kraju zalismo hranu sa šljivovicom i raznim vrstama vina i piva i onda muški deo krenu na obilazak oko jezera da bi se, kako popularni Drakče iz “Moj rođak sa sela”, reče – slegla ‘rana. Uživasmo u nepreglednim lepotama koje Balkana nudi, dok su Cveta i Dragana ostale u bašti restorana da pretresu najnovije “tračeve” na razne teme.
Usput, obiđosmo i prelepe vikendice-brvnare koje ovo mesto dodatno ulepšavaju…
Kako se sunce neminovno spuštalo ka zapadu, morali smo teška srca Balkani reći “arrivederci” i u sebi promumlati “vidimo se opet”, te krenusmo da obiđemo i hram Svetog Save u Mrkonjić gradu. Hram koji iz milošte zovu “Mrkonjićka Gračanica”, ponosno stoji na uzvišici i gotovo svojom senkom pokriva grad, poseduje unikatni mozaik i neverovatno lepe zlatne kupole. Zadužbina je njihovog meštanina i dobrotvora Mladena Milanovića. Tutor hrama nam reče da isti pripada nihaćko-petrovačkoj eparhiji što me baš iznenadilo jer sam uvek mislio da je zbog blizine Banja Luke (57 km) u sastavu banjalučke eparhije. Istine radi, od Bihaća do Mrkonjić grada je 130 km a od Petrovca 77 km. Valjda popovi znaju zašto je tako.
Popričasmo sa tutorom o mnogim temama, zatražismo dozvolu da uđemo u hram gde smo dali novčani prilog, diveći se i unutrašnjoj lepoti te svetinje.
Na kraju, tu u porti svetog hrama, osvežismo se izvorskom vodom, česmovačom kako ja volim da kažem, a potom krenusmo obrnutim pravcem, istom onom dolinom Vrbasa. Usput zastadosmo iznad jezera Bočac gde smo uživali u vijugavim prizorima meandri, poput onih koje su proslavile reku Uvac u Srbiji. Sve je to formirano u korist ogromnog akumulacionog jezera za potrebe hidrocentrale. Zastadosmo na hridinama iznad nepreglednog plavetnila vode a sretosmo i neke ljude sa novosadskim i šabačkim registracijama.
Kako smo se približavali Banja Luci, sunce koje je poprimilo crvenkastu boju, nas je sumorno pozdravljalo odlazeći na počinak iza crnih planina kojih u tom kraju ima podosta.
Neverovatan dan putešestvija. Odlučismo jedan dan da odmorimo u Čelincu i Kotor Varošu, da bismo sa društvom krenuli put Travnika i Sarajeva.
O tome u sledećem nastavku. Do čitanja!