Pripremila za objavu: Slavica MOMAKOVIĆ
Internacionalna književnica Nataša Bartula Hebert svestrana je umetnica raskošnog glasa. Ovoga puta će se našim čitaocima predstaviti sa novom pesmom “MOJOJ MAJCI” za koju je uradila tekst i muziku, a njen brat Boris Bartula profesor muzike aranžman. Natašina interpretacija je vrhunska, njen prefinjeni sopran uz mnogo emocija anđeoski prenosi pesmu i dotiče najtananije publici dušu.
Najuzvišenija osjećanja su rođena u najvećem bolu. I bol može da postane pjesma. Da se pretoči u melodiju i ponese univerzalnu poruku ljubavi u kojoj će svi da se prepoznaju. Svi smo mi rođeni od najljepšeg i najplemenitijeg bića: MAJKE. To dijete u nama izraslo u majčinom toplom naručju nikada ne odrasta kada su u pitanju osjećanja prema majci. Majka je vječno utočište naših strahova, noćnih mora, kompleksa odrastanja, životnih briga… Ona s kojom dijeliš sve, kojoj pružaš ruke jednako i kada padaš i kada ustaješ. I kada plačeš i kada se smiješ. Jedini način da nađeh utjehu kada majka ode je da napraviš muzej uspomena. Ja sam svoj napravila u knjizi Jača od vučice koju sam posvetila majci još za njenog života. Sve ostalo što nije stalo u knjigu, ostalo je u duši koja traži put da na najljepši način iskaže ono najljepše što je naslijedila od majke. Pjesma mojoj majci je Borisova i moja himna majci Ljubavi, majci Hrabrosti, majci Plemenitosti- istovremeno je poklon našoj djeci, ali i svima koji svoje majke vole i slave na isti način.
Boris i ja smo našu bol utkali u Pjesmu mojoj majci poput niti nježne svile na đerđefu. Ja riječima i melodijom, Boris muzičkom pratnjom na klaviru i gitari. Ne postoji nikakvo ljudsko osjećanje, počevši od strahova, bijesa, tuge i bola koje ne može doživjeti transformaciju kroz muziku. Muzika je poput obale na kojoj se odmaraju talasi. I bure i oseke. Jedna od mojih omiljenih izreka je Platonova misao: ’’Muzika daje dušu univerzumu, krila umu i mašti i život svemu’’!
Odrasli smo na krilima muzike koja je bila svakodnevno prisutna u našoj maloj kapsuli univerzuma. Naš otac je bio muzičar, istinski virtuoz na gitari. Njegov brat, naš stric je svirao violinu. Njih dvojica su bili jedno biće dok su svirali. Ćutljivi po prirodi, bili su pravi primjer izreke koja kaže da tamo gdje riječi zaćute, muzika govori. U mom romanu Izbjegličke suze nalazi se opis osjećanja koja me neizostavno prate kada razmišljam o stricu.
…Stričeva violina je pričala umjesto njega. Ona je bila njegov glas: ljubav i vjerna ljubavnica koju možda nikada nije imao. Bila je njegov bol, njegova sjeta, njegova majka čije lice nije pamtio, samo dodir ruke i misao da ju je nekada imao, da ga je milovala po licu i pjevala mu uspavanke čiji su tužni tonovi bili urezani u žice violine, kidajući mu dušu od nostalgije. Njegova violina bila je njegov najbolji prijatelj i najveća ljubav njegovog života. Bila je njegova duša. I ona je to znala. Ova violina nije svirala. Ona je ječala najljepše melodije, uvijajući se pod njegovim dugim prstima, koji su, vješto poput leptira, lepršali preko njenih tankih struna. Bili su jedna duša; oni su svirali, disali, jecali i plakali zajedno.
U maloj, skromnoj seoskoj školi U Ljubini, nedaleko od Sarajeva, gdje je majka radila kao učiteljica i gdje smo Boris i ja rođeni, muzika je obasjavala njen prostor. Ovo osjećanje i sjećanje koje sam ponijela kroz čitav život kao jednu od najljepših uspomena najbolje opisuje citat iz mog romana Moj pedalj zemlje, rođen iz ljubavi i posvećen pedlju zemlje iz kojeg potičem.
…Naš mali stan pretvarao se u raskošnu palaču na čijim su, od vlage ispucanim zidovima, napaćenim čestim poplavama, treperile sjenke nasmijanih lica, kiteći ih pjesmom i muzikom kao ornamentima na borovim grančicama, dok je iz svakog ugla izvirala radost i veselje i pokoji skriveni miš radoznalo virkao iz rupe, okrećući glavu brzo i hitro, da bi već sljedećeg momenta šmugnuo nazad. U takvim noćima kojima je naš stan često bio ispunjen, činilo se da život i muzika čine jednu cjelinu, jedno izdvojeno biće stvoreno u nebeskom izvoru u kom su su se začele note okupane srebrnim prahom koji se radost zove i da bez muzike život nema smisao, kao ni muzika bez života, te da je ovaj naš život, na prvi pogled tjeskobno stiješnjen između dugih školskih zidova, širok poput carskog druma kada se u njemu začuje pjesma i smijeh od kog i bijeli zidovi dobiju rumenu boju…
Boris je od oca naslijedio neobičan talenat za muziku koji se pokazao još u petoj godini kada je poželio harmoniku za rodjendan. Samo što ju je otvorio desilo se čudo: odsvirao je tačno i bez greške melodiju Djeca pireja. On je ovaj svoj talenat nadogradio studijama muzike na Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Ja sam se posvetila književnosti, ljubavi moje majke, ali je muzika ostala utkana u moje biće. Bila sam solista u horu u osnovnoj i srednjoj školi, a pohađala sam i privatno časove solo pjevanja tako da sam nadograđivala ono što nisam studijama muzike. Ova ljubav i talenat vremenom su se pretočili u pjesme koje komponujem sama i koje postaju potvrda da čovjek ne može otići daleko od svog genetskog nasljeđa i svojih talenata. Svaki talenat treba ozbiljno da se shvati, a ne površno i kao hobi, jer je izvor talenta univerzum koji nam daje šansu da postignemo harmoniju sa samima sobom.
Moj brat je u spoju talenta, iskustva i muzičkog obrazovanja stvorio mnogo pjesama koje su i njemu i drugima donijele radost, što na koncertima kojih je bilo mnogo po Kanadi, naročito prije korone, što na privatnim zabavama. Njegovi muzički albumi se prodaju u prodavnicama muzike, a mogu se naručiti i preko interneta. Sve pjesme sa zadnjeg albuma koji nosi ime Sarajevo je Boris sam napisao i komponovao osim istoimene pjesme Sarajevo za koju je tekst napisao poznati muzičar i Borisov prijatelj iz Crne Gore Momir Jeftović Šmeki. Tekst za pjesmu Još si lijepa kao vila dobio je kao poklon od prijatelja iz djetinjstva Fahre Hamze. Borisova pjesma Bila jednom jedna zemlja se jako puno sluša na You Tube.
Boris je inače, nekoliko godina podučavao muziku u Ivanjici u gimnaziji i pored rada u školi, profesionalno svirao s vrlo poznatim grupama u bivšoj Jugoslaviji. Po dolasku u Montreal 1995. godine osnovao je grupu ”Les Gitans de Sarajevo” gdje je bio glavni pjevač, klavijaturista i harmonikaš grupe. Pošto je osjetio kod kvebečke publike želju za drugačijim, za nostalgičnim ritmom Balkana, uplovio je u tonove romske muzike koju je prilagodio montrealskom džez stilu. Ovaj pristup je prosto opijao Montreal i Quebec te je ubrzo doživio veliki uspjeh i pozive za koncerte širom Kanade. S grupom Les Gitanes de Sarajevo Boris je napravio pet albuma. Kao višejezični pjevač, koji pjeva na srpskohrvatskom, bosanskom, romskom, engleskom, francuskom i ruskom jeziku, Boris je karizmatičan animator s jako šarmantinim scenskim prisustvom. U zadnjih dvije godine više se posvetio samostalnom radu i stvaranju te je tako i nastao njegov album Sarajevo. Sve melodije su ogledalo Borisovog neiscrpnog talenta, genetskog nasljedja i posvećenosti muzici. Pečat ljepote Borisove duše- ljubavi i požrtvovanosti koju pokazuje na svakom polju dajući sebe neiscrpno i kao muzičar i kao samohrani otac šesnaestogodišnjeg sina Saše.
Svi mi nosimo breme briga, sumnji, neizvjesnosti i strahova na leđima kao neizostavne odlike onoga što nas čini istim bez obzira na različitosti kultura, rase vjere itd. Pitanje je samo kako se nosimo s problemima i kako nosimo breme. Povijeni ili uspravni. Boris umjetničko stvaralaštvo vidi kao vječni projekat u kojem najsuptilnije ideje mogu uljepšati burnu rijeku života. I ispraviti leđa pod bremenom briga.
Kao multitalentovani muzičar redovno svira na montrealskoj muzičkoj sceni, Francofolies, Montreal Jazz Festival). Boris je takođe učestvovao u nekoliko TV programa, uključujući: Belle & Bum – Télé Québec – 2005 – 2007; La Symphonie du Nouveau Monde – ARTV-2008; te u dokumentarnom filmu RTV Canada.
Borisova grupa ”Les Gitanes de Sarajevo” bila je mominirana za Juno nagrade 2005. godine sa albumom ”En voyage”. Orkestar je osvojio nagradu Galaxy MMM Star 2006. godine na MMM festivalu. Takođe su bili finalisti kanadske nagrade za narodnu muziku 2007. godine u kategoriji najbolji umjetnik muzike svjetske grupe.
Note na kojima je započeo naš život postale su vodiči na našem životnom putu na kojem Boris i ja koristimo stečeno nasljeđe: iskrenost i čovječnost, najveće bogatstvo duše u težnji za harmonijom života u svjetlosti. Pjesma mojoj majci je samo potvrda ovih vrlina koje nas čine onim što su naši roditelji željeli da budemo na prvom mjestu: ČOVJEK! Nadam se da će ova pjesma stići do duša slušalaca kao i druge pjesme koje mogu poslušati na You Tube. U pripremi je takođe još nekoliko novih pjesama.
Muzika je najljepše oružje protiv zla. Lijek koji dolazi iz univerzuma. Ona može da savlada svakog čovjeka bez borbe. I najmanjeg i najvećeg. I najboljeg i najlošijeg. Ona je nevidljivo biće kosmosa utkano u note!
Nataša Bartula Hebert
