EKSKLUZIVNO ZA “SVET AUSTRALIA” NAJAVLJUJEMO: USKORO NOVI ROMAN KNJIŽEVNICE NATAŠE BARTULE – “DUBROVNIK GRAD NABOŽIĆKI”

Ovaj članak, dragi čitaoci, potkrepljen je biografijom svetski priznate književnice Nataše Bartule i bogatim citatima koji su smešteni u radnju njenog novog istorijskog romana “Dubrovnik Grad Nabožićki”.

Nataša Bartula je pisac na razmeđu između više kultura. Živi i stvara u Kanadi, u Montrealu.

Kćerka prosvjetne radnice i oca muzičara, rođena je u Bosni, u mjestu Ljubina pored Sarajeva i to, ironijom sudbine ili predodređenosti, u majčinoj školskoj biblioteci u kojoj je od ranog djetinjstva razvila ljubav prema pisanoj riječi i umjetnosti.

Nataša Bartula

Majčina bezgranična plemenitost u davanju sebe drugima i ljubav prema književnosti, te umjetnički duh oca Marijana, pretvorio se u Natašinom biću u stvaralačku snagu izniklu iz ljubavi i stečenog nasljeđa iskrenosti i čovječnosti, najvećeg bogatstva duše u težnji za harmonijom života u svjetlosti.

Započete studije srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, nastavila je u Nišu, gdje je diplomirala 1994. godine.

Od početka 1994. godine do sredine 1995. godine, radila je kao novinar spiker na radiju u Ivanjici gdje je provela tri godine u izbjeglištvu.

1995. godine emigrira u Kanadu, u Montreal i tu pronalazi novi dom.

Ljubav prema njenom pedlju zemlje odražava se i dalje u Natašinim romanima: „Refugee Tears“ (Izbjegličke suze), „Jača od vučice“ i „Moj pedalj zemlje“, „Ljiljana, jabuko moja“, te u knjizi basni „Mačak Marko i druge priče“ kao i u zbirci bajki „Larin čarobni cvijet“. Uskoro iz štampe izlazi njen novi roman „Dubrovnik Grad Nabožićki“ koji je pečat Natašine posvećenosti kulturnom nasljeđu zemlje iz koje potiče.

Dubrovnik Grad Nabožićki je istorijski roman u kome je ispripovjedana saga srednjovjekovne Bosne u njenom sutonu. Radnja počinje 1439. godine za vrijeme vladavine kralja Stjepana Tvrtka II. Kotromanića, a završava se 1463. padom Bosne. Ovaj kraj obilježava i pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića i odlazak kraljice Katarine iz Bosne.

Starobosanski grad Dubrovnik, u romanu nazvan Dubrovnik Nabožićki, zauzima centralno mjesto. Na njegovom dulumu zemlje, ispod kamenih stećaka, sahranjene su važne istorijske ličnosti kao što su knez Batić Mirković te njegov otac knez Mirko Radojević. Njihovi potomci nose srž radnje u prikazu autentičnog vremena i događaja srednjovjekovne Bosne na izmaku snaga. Radaš Mirković izranja iz magle kao hrabri vitez koji daje živu sliku ovog doba kraljeva, plemića, dvoraca, viteških turnira te viteškog kodeksa patriotizma i časti. Paula Mirković je jedna od glavnih heroina: buduća supruga ovog viteza koja će snagom duha metaforično predstavljati snagu rodoljublja žene koja svoju ljubav prema domovini, kraljici, porodici i bratu zajedno s vjerom u Gospoda manifestuje u nesebičnom davanju.

 
Sa prijateljicom iz detinjstva Marionetom Ilić Jureta i ćerkom Larom Hebert. Slika je nestala 2019. god. na istočnoj strani zida grada Dubrovnika koji je u obnavljanju 

Paulina i Radaševa ljubav utisnuta je kao pečat u zemlju na kojoj su ponikli. Ona je kolijevka i pramajka svih budućih ljubavi: u dobru i zlu!

Nakon vjenčanja, u prvi sumrak, koji je poput tankog vela prekrio vrhove planine, Paula i Radaš su se iskrali i krenuli ka izvoru rijeke. Zaustavili su se na proplanku okruženim brezama. Njihova bijela, nježna kora se na mjesečini presijavala kao srebrna kadifa. Legli su na meku livadu posutu poljskim cvijećem. Pokriveni zvijezdama, na zelenoj postelji, udisali su žudno miris livadskih trava. Zemlja je još bila topla od avgustovskog sunca, koje je tog dana sijalo još jače kao da je baš za njih grijalo postelju. Vazdazelene ognjice njihale su se na blagom jesenjem vjetru izvirujući iz guste trave uokvirene visokim listovima maslinaste paprati. Vjetar je donosio miris kamilice pomiješan s mirisom divljih ruža. Visoke tanke breze nježno su se savijale šireći grane iznad dvoje ljubavnika koji su otkrivali jedno drugo u noći koja se prvom zove. Negdje u blizini žuborio je izvor. Njegov zvonki šum podsjećao je na Paulino disanje. I Radašev topli glas koji je milovao njeno uho. Bili su dva glasa spojeni u jedan. Dvije rijeke potekle iz jednog izvora. Stisnuti jedno uz drugo čvrsto kao linija neba i zemlje, spojene na horizontu. Njegove ruke bile su njene ruke, njegovi prsti osluškivali su ritam otkucaja njenog srca. Njen šapat je ljubio njegove usne. Njegov dah milovao je njene dlanove, tople i oznojene, nakvašene od suza radosnica. Pokrio je svaki djelić njenog tijela ljubavlju. Njihov krik stopio se u jedan, zaglušen krikom orla koji je kružio iznad njih spremajući se na počinak. ‚‚Ako bude sin zvaće se Zvjezdan’’, prošaputao je Radaš poluusnuloj Pauli čija glava je udobno počivala na njegovim širokim prsima. Ostao je dugo budan, zagledan u nebo na kom su iskrile zvijezde kao male žeravice. Hiljade sjajnih očiju s neba su mu se smješkale. Mjesec, pun i okrugao kao rumena bulka, bacao je nježnu svjetlost na Pauline još vrele obraze. Zvijezde su umilno zatreperile, poput miliona krila srebrnih ptica rasutih po vasioni. Radaš je uzvratio osmijehom, osjećajući u sebi duboku zahvalnost u veličanstvenosti trenutka u sjedinjenju sa ženom rođenom ispod neke od ovih zvijezda za njega. Ostao je budan, pokrivajući je nježnim poljupcima da je zaštiti od vjetra. Umotana u meku krinolinu i njegove ruke, spavala je kao beba s osmijehom na licu. Probudio ju je prvi zrak sunca i njegovi prsti. Pomilovali su je zajedno. Jutarnja bjelina rasula se po njenoj njenoj puti- svježoj i mirisnoj, kao rosa na laticama tek procvjetale ruže. Nasmiješila se dajući sebe ponovo u potpunom sjedinjenju duše i tijela. Na mekoj zemlji Nabožića gdje su se nekada i oni začeli- Paula Mirković i Radaš Mirković, ostavili su tragove znoja i zauvijek utisnuli miris njihove kože.

Kraljica Katarina Kosača Kotromanić, Paulina gospodarica i prijateljica, jedan je od najtragičnijih likova romana. Tužnu sudbinu udovice prati odvođenje djece u tursko ropstvo, tako da padom Bosne istovremeno gubi i djecu i domovinu. Važno mjesto zauzima i lik Mare Mišljenović, kao i prabake kraljice Katarine- Jelene Lazarević Balšić. Zahvaljujući razvijenoj psihologiji likova, roman jasno zaokružuje sliku ličnosti žena u srednjovjekovnoj tami. One karakteriziraju duboku odanost žene žrtve stečenu strogim patrijarhalnim odgojem. Junakinje koje se žrtvom izdižu na pijadestal pokazajući genetsku snagu izniklu iz ljubavi prema porodici, djeci i domovini.
 

U pismu kraljice Katarine upućenom despotu Đurađu Brankoviću ogleda se snaga žene koja može itekako da djeluje i s perifernog položaja koje je ženi tog doba bilo namijenjeno:

‚‚Presvijetlom despotu Đurađu Brankoviću,

Političke prilike su nas odvele na dvije različite strane. No i pored toga nikome nije garantovana zaštita. Ni nama s Ugarima ni vama s Turcima. Mi istim jezikom govorimo, a različitim glavama mislimo. Kada bi samo znali da ujedinimo glave, jezik i kraljevstva, bili bi mnogo jači zalogaj za neprijatelja. Ovako nas jede ko stigne. Koliko smo mali dovoljno je da nas se samo s vrha nagrize pa da istrulimo kao jabuka. Da zlo bude veće, sami sebe nagrizamo povrh svega. Sami smo sebi najveći neprijatelji. Tražimo zaštitu od okolnih sila umjesto da pravimo našu silu. Savijamo šiju kao robovi i na kraju ćemo, ako ovako nastavimo, i završiti kao robovi. Šta nam se desilo te smo postali ljuti neprijatelji? U stalnom strahu za održanjem vlasti i prijestolja gubimo ljudske vrijednosti. No kao vladari često zatvaramo oči pred surovom istinom: vlast je uvijek bila i biće kratkog vijeka i kratke sreće. Iza svakog vijeka dolazi drugi, iza svake sreće dolaze nesreće. I tako u krug: od vijeka do vijeka, od sreće od nesreće, od imanja do nemanja, od patnje do nade.

Stoga vas, vrli despote, umoljavam kao bosanska kraljica i kao žena kralja Tomaša, te zaštitnica naših vitezova Radaša i Miltoša da primite dvadeset pet hiljada dukata namjesto traženih pedeset. U našoj kasi se jedva i toliko našlo. Umoljavam vas da primite u obzir da smo mala država i da nam valja hraniti gladni narod i podanike. Promislite o budućnosti. Nikada se ne zna kada ćemo jedni drugima ponovo zatrebati. Ne lomimo i korijenje, ako smo već polomili grane od drveta. Grane će se obnoviti, ali korijen je, jednom iskrčen, kao izvađen zub. Sačuvajmo to malo što nam je ostalo za ne daj Bože, gora vremena, jer gore uvijek može doći.

S nadom u bolje i vjerom u Gospoda,

Kraljica bosanska Katarina Kotromanić Kosača”

Nekoliko dana iza toga, po primitku poruke od kraljice Katarine, despot Đurađ je ostao neko vrijeme duboko zamišljen. Ne skrivajući divljenje u sebi koje je njeno pismo izazvalo, latio se pera i mastila i napisao odgovor.

‚‚Mudra kraljice, mudra i plemenita ženo, mudrost vas je spasila. Gospod vas je nagradio pameću koju mnoge muške glave i vladari nemaju. Čitajući vašu depešu shvatio sam da je bolje umjeti napisati par mudrih rečenica nego izgovoriti hiljade budalaština. Još danas ću narediti oslobođenje čestitog kralja Tomaša i vaših vjernih vitezova. Uz jedan uslov koji želim da shvatite i kao ličnu prijetnju: da mi ne prelaze s Ugarima preko zemlje Srbije.

Ostajte zdravo,

Despot Srbije Đurađ Branković’’

Muški likovi su takođe zastupljeni kao nezaobilazni akteri vijeka o kom govori roman. Počevši od vitezova Radaša i Miltoša, te kneževa i plemića ovog doba, pa do bosanskih kraljeva kao i despota i turskih sultana čija vladavina je obilježila ovo nemirno vrijeme.

S buđenjem Dubrovnika Nabožićkog probudila se i srednjovjekovna Bosna. Ustali su vitezovi, kraljevi i kraljice. Progovorili su kameni stećci. Kameni spavači čija je dužnost da bdiju nad vijekovima izvili su svoje isprepletene rozete k nebu u uskrsnuću usnulog vremena koje je čekalo buđenje.

‚‚Nikada niko neće uništiti kamen našeg postojanja’’, progovorio je Radaš. ‚‚To smo mi, uspravni i kada više ne postojimo. I kada nam koraci napuste zemlju, duša ode i visine, duh naš ostaje utkan u kamen. I ovaj kamen sine moj, to je naš jezik. Na ovom dulumu zemlje leži kamenje na kojima se oslikava dulum našeg neba: naša otadžbina!

Oživjela je viteška zakletva rječju poštenja čija ljepota i snaga se zadržava  u sferama beskonačnosti i treba da služi na čast onima što su bili, onima što jesu i onima što će tek biti:

‚‚Zaklinjem se da ću koristiti hrabrost’’, započeli su složno, u jedan glas: ‚‚i mudrost kao sredstvo, a čast kao štit. Da ću bezrezervno poštovati i slijediti zakone Božije kao i zakone moje otadžbine za koju ću se časno boriti. Čuvaću ugled i čast svoj kao i ugled i čast domovine po cijenu vlastitog ponosa. Zaklinjem se da ću štititi stare, slabe i nemoćne i da ću se, ukoliko ustreba, odreći vlastite sreće zaradi sreće bližnjih. Nikada laž neće prijeći preko mojih usana, jer prava vrijednost čovjekova leži u sjaju istine. Nikada neću udariti neprijatelja nečasno. Snaga, hrabrost i čast biće moje oružje i štit. Po ugledu na našeg Božanskog vođu, zaklinjem se da ću voljeti svoje sestre i braću više nego sebe samoga.’’

Iz kamene česme je ponovo potekla voda. Iz zamrle kovačnice začuo se zvuk čekića i nakovnja. Rudari su se probudili uz pjesmu pijuka. Zaciktala su djeca po kaldrmi. Zamirisale su dunje, trešnje, lipe, planinske trave. Zažuborili su potoci. Zakliktali su orlovi ispod duluma nabožićkog neba pjesmu o kraljevini Bosni koja je po predanju ’’šaptom pala’’.

Grad koji je do maloprije spavao, budio se brzo. Iz njega su do Paule dopirali dobro poznati zvukovi koje je Paula ovo jutro osluškivala s posebnom pažnjom. Negdje u blizini, u obližnjem šumarku, zalepršala je golubica. Zec je projurio pored Paulinih nogu zaustavivši se u gustoj djetelini posutoj kapima svjetlucave rose. Otužni zvuk sove zamijenila je pjesma slavuja. Iz rupica uudubljenju zidova kule čulo se šuškanje njegovih malih stanovnika- bubica i drugih insekata. Veliki rogati jelenak vukao je osušenu bubu iz podnožja zida k svojoj rupi, mukotrpno praveći korak naprijed i koraknazad. Paula je ubrala slamku i nježno pogurala jelenka naprijed, uguravši ga konačno na njegovo odredište u koje se uvukao smjelo povukavši zadnje pipke. Pauk zlatar razapinjao je mrežu na obližnjem boru, poput šatora, spreman da tu provede neko vrijeme u potrazi za hranom. Jedan miš je radoznalo izvirio iz udubljenja zida, zatim brzo šmugnuo nazad, uznemirenPaulinim prisustvom. Pijetlovi su uporno kukurikali najavljujući novi dan. Kokoške su veselo lepršale po sredini kaldrme. Žene su budile pospanu djecu piskavim i nervoznim glasovima. Krave su mukale pomalo bolno i promuklo, otekle od mlijeka, čekajući da ih ruka domaćicaoslobodi težine vimena. Paula je udahnula duboko, upijajući svaki zvuk i svaku sliku da bi je što duže zadržala u sjećanju u dugim satima samostanske tišine koja ju je čekala. Odatle sa istočne kule, mogla je da obujmi pogledom čitav grad zajedno s bedemima utvrde. Gornja strana grada bila je okružena visokim brdima i manjim brežuljcima koji suna nekim mjestima doticali njegove zidine poput brižne majke koja želi da zaštiti dijete u kolijevci. Donji dio grada ležao je na širokoj zaravni koja se postepeno spuštala prema rijeci i potocima. Na njima su se i to jutro, kao i uvijek, napajali jeleni i srne. Paula je pomno posmatrala svaki detalj, a njene dugetrepavice su se spuštale i dizale u ritmu uzdaha koji su se otimali iz njenih grudi. Čitav grad bio je opasan širokim zidovima od prirodnih, krečnjačkih ploča. Samo su s vanjske strane bili pritesani, kako bi zid bio nešto ravniji. Na istočnom kraju, tačno gdje je stajala Paula, uzdizala se visoka kula čiji temelj je bio kružnog oblika. A na samom vrhu zidovi su bili otvoreni četvorouglastimotvorima koji su služili kao osmatračnice. Na jednom dijelu nalazila su se teška vrata koja su vodila u vrt kneževe palače. Pored nje nalazilo se još veće zdanje: ljetni kraljevski dvorac. Tik pored vrata nalazila su se dva stražara. Stajali su poslušno, nečujni poput mramornih kipova pored njih. Vrata su bila napravljena od teškog jelovog drveta na kojima su bili zasuni od željeza, a samapalača bila je izgrađena od kamena. Krov palače, napravljen od crvene cigle, ličio je na visoku usku piramidu čiji krajevi su se završavali u oštrom špicu. Na sjevernom zidu grada nalazile su se dvije četverougaone kule, dok je na južnom dijelu stajala jedna kula, malo isturena i šira od drugih. Na njenom zapadnom zidu nalazila se četvrta kula i uz nju, u podnožju, prislonjena jedna prostorija u kojoj se držalo oružje. Centralni dio grada krasila je fontana sa česmom. Bila je isklesana u stijeni i ograđena velikim kamenjem. I s jedne i druge strane fontane nalazile su se kamene klupe na kojima su žene sjedile u živom razgovoru, čekajući strpljivo red za vodu. Paula je zatvorila oči osluškujući žamor žena pomiješan s dječijom cikom i zveckanjem kanti. Dole u samom podnožju, ispod zidova, na izvoru potoka, rzali su konji zadovoljno tresući grivama. Iz kovačnice su se čuli ravnomjerni otkucaji nakovnja. S obližnjeg brda Tisovika začuli su se muški povici i rudarski pijuci.

Ja sam  u ovom romanu perom skicirala prošlost. Preplitanjem istorijskog i slobodom nadahnute mašte pisca, premostila sam vijekove, smjestivši se u srednjovjekovni lavirinit gdje sam proživjela tuge, radosti, ljubavi, tragedije kao i brojne bitke i ratove s junacima. Osluškivala sam njihovo disanje i puls da bih mogla da ga što vjernije prikažem današnjem čitaocu. Pri tom sam morala vršiti transformaciju i putovati nazad u dvadeset prvi vijek da bih pristupila ozbiljnom istraživačkom radu koji mi je služio kao vodič i svjetlo kroz mrak dalekih vijekova. Na osnovu svega toga, sklopila sam jednu cjelinu koja je, moram da napomenem, veoma približna istini. Uzimajući u obzir definiciju istorijskog romana čiji likovi i radnja mogu biti povezani sa stvarnim događajima ili pak inkoporirani, meni kao piscu ostaje sloboda da odlučim na koji ću način uplesti događaje i ličnosti. Pri ovom ja moram da naglasim da sam gorljivi zastupnik Waltera Scota koji je otac istorijskog romana. Njegovi su junaci, kao i moji, zaista pripadali vremenu u koje je smjestio radnju. Stalo mi je do toga da radnja romana bude stavljena u kontest autentičnih događaja. Zato sam se zadržala u lavirintu prošlosti toliko dugo dok nisam imala konačnu globalnu sliku tog razdoblja. No, s druge strane, kao piscu istorijskog romana, ali ne istoriografu ili istoričaru, jer to nisam, dala sam sebi izvjesnu slobodu da dodam neki nepostojeći lik ili pak poneki detalj koji će služiti kao ukras i time obogatiti roman. Moja potreba za vjerodostojnom istorijskom podlogom uslovila je nastanak romana koji jeste istorijski roman, ali zbog onoga što je istkano maštom ipak ne može biti i potpuno dokumentarni. Ne smijemo zaboraviti da ja kao pisac istorijskog romana imam kompleksan zadatak: da skiciram prošlost. Da premostim vijekove i pokucam na vrata koja više ne postoje. Psihološki dio je najteži dio. Ući pod kožu bića čija su srca kucala, čije postojanje je ostavilo jake tragove ne samo na njihovo doba već i na budućnost je teško iskušenje. Imati obilje likova koje se konkretizuju u istorijskom romanu počevši od kraljeva, kraljica, despota, sultana, neprijatelja, izdajnika, špijuna, vitezova, vođa, heroja i sl. A pri tom ne osuđivati. Ne biti pristrasan. Ja se nadam da sam ga ispunila i da će čitaoci to i osjetiti.

Sultan Mehmed se zagledao u Marine oči koje su plamtjele od ponosa. Posmatrao ju je s neskrivenim divljenjem. U četrdeset petoj godini, još je bila prava ljepotica, pomislio je. Ispod čipkanog crnog vela naziralo se savršeno oblikovano lice. Nekoliko pramenova bujne, kao ugalj crne kose, padalo je nemirno na čelo koje je bilo zategnuto i glatko. Bez ijedne bore. Na malo istaknutim jabučicama prolilo se rumenilo dajući koži boju zdrave breskve. Oči, tamne i duboke, odavale su duhovnu ljepotu, smirenost i smjernost duše posvećene višim idealima. Ozbiljnost i produhovljenost urođena misliocima, izvirala je iz njenog pogleda kojim je plijenila dok govori. ‚‚Ljepšu, brižniju i bolju majku ne bih mogao ni da poželim’’, uzvratio je sultan. ‚‚I ja sam nedavno sanjao san o pobjedi’’, dodao je. ‚‚Šta si sanjao?’’, upitala je Mara. ‚‚Usnio sam vatru i oko nje trojicu časnih halifa: Ebu Bekra, Osmana i Aliju. Kada sam se probudio, pitao sam šejha Akšemsudina značenje sna. Na to mi je šejh odgovorio: ‚‚Osvojit ćeš Bosnu. To što si sanjao vatru znači da će u njoj gorjeti plamen vjere. To što si sanjao Ebu Bekra znači da će Bosna biti zemlja iskrenih ljudi koji bogatstvo neće štedjeti za dobrobit Islama. To što si sanjao Osmana znači da će Bosna iznjedriti dosta učenjaka lijepoga morala. A što si sanjao Aliju znači da će ta zemlja carevini dati dosta ratnika koji će kročiti stopama časne porodice Muhameda. Jedino je šteta sto nisi sanjao Omera, radijalahu anhu’’, još je šejh Akšemsudin dodao, ‚‚jer to znači da u Bosni nikada neće biti pravde i da će se njen narod uvijek morati boriti za nju.’’ ‚‚Tvoj san potvrđuje moj san. I tvoju sudbinu plemenitog i neustrašivog osvajača’’, nasmijala se Mara. Ne znam šta će donijeti Bosni daleka budućnost. Sigurno šejh bolje zna. Sam Gospod najbolje. Ljudi se od pamtivjeka bore i za pravdu i protiv nepravde. A zašto je to tako neka se sam čovjek pita i nalazi odgovore u samom sebi. Čovjek je sam sebi najveći neprijatelj. Nikada se ljudi neće promijeniti dokle god ne unište neprijatelja u sebi. Ali u svakom slučaju, šta god da se desi, tvoje ime će ostati temelj onoga što će se zbiti sada. Sada je tvoje vrijeme i tvoja sudbina. Danas je tvoja odgovornost, sutra ko zna čija. Neka ti je sretan svaki korak i svaka misao sine moj’’, završila je, pogledavši ga s ljubavlju i ponosom. Ovaj tridesetogodišnji mladić činio joj se oduvijek zreo čovjek. Još kao dječak, kada je prvi put položila svoju toplu ruku na njegove hladne obraze. Tada je osjetila i u svojim i u njegovim žilama otkucaje srca koje je zakucalo jače. U njoj su probudili majku. U njemu sina. I ljubav koja je prostrujala njihovim venama, istovremeno ih je vezala neraskidivim sponama. U dobru i zlu, u čudnim vremenima i okolnostima, Srpkinja Mara postala je majka zaštitinica Mehmedu El Fatihu, sedmom sultanu, najvećem osvajaču.

Njegove ozbiljne oči uronile su u Marine kao da čitaju Marine misli. Visoko čelo odavalo je oštrinu njegovog uma koja je bila izrazito duboka. Skoro poput proroka osjećao je ljude. Dosezao je i u najtamnije ili najsvjetlije strane čovjekove duše. Na uskom licu isticao se tanki, dugi, tek malo savijeni nos. Pune usne odavale su njegovu muževnost. Gornja usna se činila malo tanjom od donje zbog brkova koji su je sakrivali. Oni su se sa strana sastajali s tamnom, sjajnom bradom koja se završavala u trouglastom obliku. Okrugli bijeli turban izduživao je ionako duguljasto lice sultana. Lijepo mu pristaje, pomislila je Mara. Znala je da se ispod njega nalazi gusta kosa koju je nekada kao djetetu često znala pomilovati. ‚‚Vrijeme je da se odmoriš majko’’, završio je sultan. ‚‚Kreni ujutro prije zore, sigurnije je. Poslaću pojačanje s tvojom pratnjom.’’ ‚‚Hvala sine’’, uzvratila je Mara. ‚‚Još jedno ću te zamoliti kao majka: gdje god tvoja noga kroči, neka korača s vjerom. Ja ću se moliti Bogu, a ti Alahu. I moje i tvoje molitve će stići na isto mjesto. I nemoj da rušiš molitvena mjesta i hramove. U Bosni ima još mnogo paterana. I katolika. Oko osamsto hiljada, koliko ja znam. Ima dosta franjevačkih samostana i crkvi. Poštedi ih zla pa će i tebe dragi Bog poštedjeti. Budi milostiv budućim slugama tvojim. Ne zaboravi da će ono što uradiš danas ostati kao eho u budućnosti. Svi plodovi budućnosti su majušno sjeme sadašnjosti’’, završila je. ‚‚I ti i ja znamo majko Maro, da gospodar ne smije biti previše milostiv i popustljiv. Damo li malo raja hoće još. Damo li previše raja se podigne i osili. Ako opet ne damo ništa, nije ni to dobro. Pametan vladar nalazi mjeru u svemu. Aršin je za mjerenje smišljen. Pamet za mjeru. Pravi vladar je onaj koji u sebi ima dva vuka: jedan koji je uvijek gladan i jedan koji je i s malo sit. I jednog i drugog treba hraniti. Ako nahranim samo gladnog ostaće mi siti. I obrnuto. Ako ugine jedan, uginuće i moć koja od vladara čini pobjednika’’, završio je sultan Mehmed, poljubivši Marine dlanove.

Dakle, preda mnom se nalazio veoma težak zadatak- ostati nepristrasan. Poštovati svaku ličnost znači poštovati njihove duše odavno smještene na nebesima. Pri svemu tom, smatram da sam opravdala ono što je meni kao piscu i čovjeku bitno: objektivnost.

Iako je šaptom pala, klonula kao umorna starica, Bosna ostaje urezana u kamenu i u nama, njenim potomcima. Dok ima nas, živjeće i ona. Kada nas više ne bude živjeće kamen. Nijemi svjedok vijekova. Bez riječi, bez oružja, bez daha. A ipak živ skamenjen, pričaće kamenim jezikom onima koji će znati da zastanu i poslušaju. Ljudi umiru, ali vijekovi ne umiru. Vrijeme ne umire. Djela ljudska ne umiru. I kada trag stopa naših nestane u vremenu, ostaju djela kao pečat našeg postojanja. Ostaje visoki kamen kao vječni zapis. Ovo je naša zemlja Zvjezdane moj’’, pomilovao je podnožje kamena obraslo mahovinom. Ovaj kamen koji ćuteći, prkosno odolijeva vremenu. Dokaz da je ćutnja jača i istrajnija od riječi. U njega su utkani radost i žal naših života. Sudbina hrabrih plemića bosanskih. Sve naše neizlivene suze i patnje koje nismo nikada oplakali. Jer smo, poput kamena, sve podnosili i podnosimo stoički. Uspravni, bez povijene šije kao i stećak koji su oblikovale naše ruke. To je naša sudbina. To je naša istorija. To su naši preci. To smo mi. Duh Bosne. Kameni vojnici vremena i nevremena. Ovdje ne počivaju samo naši dragi preci: očevi, majke, djede, bake, pramajke i praočevi naši. Naša slavna loza: naš stric Batić Mirković, te preslavni mu otac knez bosanski Mirko Radojević. Ovdje počiva duh i dah Bosne sine moj!’’, završio je Radaš zažarenih očiju.

Inače, ideja za ovo djelo je nastala je u julu 2019. godine za vrijeme posjete zavičaju i promocije novog muzičkog projekta mog brata, kompozitora Borisa Batule pod naslovom Sarajevo, te ujedno i predstavljanja mog romana Moj pedalj zemlje. Ovaj događaj je zbilja poslužio i kao muzički i literarni povratak našem pedlju zemlje. Jedna od promocija održana je u Ateljeu Figure u Sarajevu i druga u današnjem Domu kulture Ljubina, nekadašnjoj školi u kojoj sam se rodila i odrasla. Ideju mi je dao Jozo (Joško) Jozić, dugogodišnji porodični prijatelj. Inače vrli zalagač za restauraciju srednjovjekovnog Dubrovnika čije vrijedne ruke su i obnovile zidove istočne kule ovog grada. Joško mi je predložio da napišem priču o Dubrovniku, i evo, na moju veliku radost, ta priča se pretvorila u roman od 487 stranica. Zainteresovana tematikom, inspiraciju sam potražila u samom bosanskom gradu Dubrovniku koji se inače nalazi nedaleko od Ljubine. U ovo čudesno mjesto odvela nas je Marioneta Ilić Jureta, vrijedna članica Udruženja San, prijateljica iz djetinjstva i takođe učenica moje majke. Marioneta nam je ponosno predstavila jednu od najljepših bosanskih nekropola stećaka Kopošići koja se nalazi nedaleko od zidina srednjovjekovnog grada Dubrovnika. Istovremeno se u meni probudila ponosna kćer zemlje Bosne rođene ispod ovog neba koja svojoj kćerci Lari, rođenoj na kanadskoj zemlji i mužu Frederiku, Kvebečaninu iz Kanade, može da predstavi kulturnu baštinu zemlje iz koje potiče i prenese im svoju ljubav i patriotizam. Tu u spoju neba, zemlje i mog bića, spoznala sam da se je moja ljubav ista i iskonska- poput Pauline:

‚‚Ona je žena koja ljubav prema bližnjima, prema majci, ocu, prema bratu, prema djeci i prema domovini u dimenzije vječnosti, poput niti svile na đerđefu veze. Da je prenese s koljena na koljeno, od vijeka do vijeka. Da preživi kroz stradanja i kroz ratove kao vječni simbol snage izrasle u pramajci žrtvi i svjedoku surovog vremena. Da budućim pokoljenjima služi kao pramajka na Nojevoj barci koja spašava plemenitost i ljubav od zla. Paulina ljubav je krv njenih pramajki: ona koja se inati krvavim vijekovima i surovom vremenu. Koja vjeruje u pobjedu dobra. Koja izvire iz modrog slavenskog neba iznad Nabožića. Ljubav koja daje snagu onima koji odustaju, koji ne vjeruju, koji su se umorili i klonuli. Ljubav koja ima smisao, jer vraća smisao životu.’’

Upravo tu na Istočnoj kuli, dok sam stajala zagledana u vrhove planine, duboko dirnuta ljepotom Huma, Nabožića i Tisovika,  rodilo se ime ovog djela kao i sljedeći paragraf:

‚‚Jedino onda kada se čovjek odvoji od pedlja zemlje na kom je rođen, bilo da je otrgnut, bilo da ga sam napusti u potrazi za novim domom, jedino tada, u snovima koji se nostalgija zovu, može spoznati njegovu vrijednost i ljepotu. Biti ovdje, staviti noge na meku mahovinu i grumen mirisne zemlje je ponovno rođenje. Tu gdje pogled istovremeno miluje jug, sjever, istok i zapad. Gdje rođenjem pripadaš svim stranama svijeta. Gdje vidiš nebo i zemlju kako se ljube kao na sopstvenom dlanu. A duša se tvoja i sama privija k njima da se spoji u trojstvu ljubavi s domovinom davno ti istrgnutom iz naručja. Nigdje se nebo i zemlja ne ljube s toliko ljubavi i vjernosti, pripijeni jedno uz drugo kao brat i sestra. Ovdje gdje se dulum zemlje i dulum neba sastaju u visinama…

Srednjovjekovni Dubrovnik inače potiče iz vremena Kulina bana, a pisani trag u kojem se on najranije spominje datira iz 1404. godine. Grad je srednjovjekovna tvrđava koja se nalazi na području naselja Višnjica, u opštini Ilijaš. U 13. vijeku područje između Sarajevskog i Visočkog polja pripadalo je staroj bosanskoj župi Vidogošći-Vogošći, u kojoj je Dubrovnik, zajedno s podgrađem, bio glavni politički centar ove župe.

U vrijeme srednjovjekovne kraljevine Bosne, bosanski kralj je dubrovačkim trgovcima odobrio eksploataciju rudnika olova, zlata, cinka i ostalih dragocjenih metala. Dubrovčani su ovdje napravili utvrđeni dvorac u planini na stijeni, a narod je po vlasnicima ovaj grad i nazvao Dubrovnik. No vrijeme je učinilo svoje. Kako mnogi srednjovjekovni gradovi tako je i Dubrovnik bosanski pao u zaborav i zaspao ispod korova gustog šiblja, visoke paprati i šume.

Ko zna koliko bi još trajao njegov san da nije bilo profesora Perice Mijatovića, sarajevskog filozofa i sociologa. On je 1999. godine u Napretkovu časopisu Stećak, nakon podrobnog istraživanja i studiranja istorijskih izvora objavio članak Zaboravljeni srednjovjekovni grad Dubrovnik u Bosni.

Moj istraživački rad na ovom romanu uveliko je potkrijepljen stručnim i bogatim savjetima cijenjenog profesora Perice Mijatovića kojem se ovim putem iskreno zahvaljujem.

Vremenom su se u ovaj projekat uključile i ugledne ličnosti poput vodećeg bosanskohercegovačkog arheologa Adnana Busuladžića. Tu su i međunarodni faktori kroz ICOMOS (Međunarodni savjet za spomenike i spomeničke cjeline) na čelu s dr. Vjekoslavom Sanković Simčić i dr. Elsom Turkušić kao i nadležne kantonalne institucije, te prof. dr. Edin Bujak, rukovodilac arheoloških istraživanja na ovom lokalitetu. Njegov najpoznatiji rezultat je Kopošićki plašt za koji se pretpostavlja da je pripadao Mirku Radojeviću, ocu velikog kneza bosanskog Batića Mirkovića, koji je bio knez bosanskog kralja Tvrtka I. Čuva se kao jedan od najdragocjenijih eksponata Zemaljskog muzeja BiH  u sobi u kojoj je izložena i čuvena Hagada.

Što se tiče štampanja, roman se trenutno nalazi u pripremi za štampu, pod uredništvom mog cijenjenog izdavača Ivice Vanje Rorić, u izdavačkoj kući Bosanska riječ u kojoj su objavljena i moja prethodna dva djela: Jača od vučice i Moj pedalj zemlje.

Nataša Bartula