Još jedna godina je iza nas! Bila i ne ponovila se! Verujem da ne postoji osoba na svetu kojoj će u lepom sećanju ostati 2020. koja je na izdisaju. Ono što nas ne može držati u euforiji je činjenica da ni ova, u koju ulazimo sa pomešanim rasploženjem i emocijama, možda neće biti ništa bolja. Ali, kako nada poslednja umire, ljudski je nadati se.

Treba li uopšte reći da je zlo zvano Covid 19, odredio sudbinu čovečanstvu. U bilo kojoj sferi života. Neko šaljivo primeti da je 2020. imala svega četiri meseca, januar, februar, covid i decembar… nije daleko od istine.

Na ovaj ili onaj način, stradali su gotovo svi. Neko manje, neko više, ali će nam svima ova, umiruća godina, ostati u najgorem sećanju. Kao noćna mora, kao zlo koje je promenilo tok istorije… vreme koje je odnelo mnogo života širom Planete, među njima i onih najboljih i najplemenitijih. Ništa više neće biti isto!

Čini mi se da su estrada i umetnost u celini, među onima koji su najviše fasovali. Za njih je život jednostavno stao. Oni koji su imali nešto ušteđevine mogli su kalkulisati a oni koji su se rukovodili izrekom „živim danas ne mislim na sutra“ i kojima je bavljenje muzikom bio jedini izvor egzistencije, odjednom su se našli u živom blatu. Bez ikakvih prihoda za normalan život, praktično su postali „prosjaci“ preko noći.

U mnogim državama sveta uvedeni su policijski časovi koji su drastično promenili život ljudima i uveli ga u tokove kakve nikada ni sanjati nisu mogli. Mada deluje neljudski, moralo je tako biti.

Australija je, mora se priznati, prilično savesno i brzo reagovala. Jedino je u drugom talasu Korone, stradala najrazvijenija država – Viktorija?! Da li je to bilo slučajno ili namerno, pokazaće vremena koja su ispred nas. Ipak, drakonske mere, na kraju su dale rezultat pa je ova država već dva meseca bez lokalnog slučaja Koronavirusa. Kako je u životu sve poput bumeranga, oni koji su se sa dosta ironije odnosili prema Melburnu, odjednom su na svojoj koži osetili istu tu pošast. Pre svega glavni rival Melburna, Sidnej koji u posednjih par nedelja, sa svojim slučajevima,  dominira na udarnim vestima svih medija.

Australija je možda i najdemokratskija zemlja na svetu – uvela je takozvani JobSeeker, novčanu pomoć svima koji su odjednom ostali bez posla i to u iznosu koji je bio dovoljan da zadovolji najosnovnije potrebe. Vrlo odgovorno su se ponele i banke koje uglavnom malo mare za štediše, a koje su na dug vremenski period omogućili svima koji imaju kredite, bilo za kuću, kola, personalne… da iste stave pod moratorijum.

Mogu zamisliti kako je bilo drugima – u Srbiji, Makedoniji, Crnoj gori, BiH, Hrvatskoj… onih Vučićevih 100 evra pomoći jedva da su bili dovoljni za jednu nedelju funkcionisanja života.

U sveopštoj svetskoj krizi sa kategorijom pandemije, malo kome je bilo do muzike, tako da su umetnici i sa te strane bili kolateralna šteta. Bez koncerata, sa limitiranim tezgama, bez mogućnosti da snimaju, postali su jedna od najugroženijih kategorija društva. Zajedno sa pozorištem, sportskim događajima, kulturnim zbivanjima, itd.

Ne bih da ispadne kako previše pametujem, da se razumemo, duboko saosećam sa svima koji su na bilo koji način stradali, a pogotovo sa onima koji su izgubili najmilije od posledica Korone. Imao sam sreću da radim u industriji koja je za funkcionisanje države od krucijalne važnosti i koju, ovde Down Under, nazivaju „back bone of Australia“ (kičma Australije), te praktično nije bilo nikakvog zastoja ali uz striktne limitacije, poput držanja socijalne distance, nošenja maski, svakodnevnog testiranja prilikom dolaska na posao…

Neko će reći – hvala Bogu, 2020-ta je „morto“, međutim, to ne znači da će 2021. doneti blagostanje. Ne zaboravimo da Korona i dalje divlja širom sveta. Vakcine koje su počele da se distribuišu, daju određene nade da će se zlo zvano Covid 19, eliminisati. Ono što bode oči je činjenica da se od pojave ovog zla, gotovo svaka smrt, pa i ona prirodna, stavlja na dušu Korone?! Da li je sve ovo zavera ili stvarnost, ne bih mogao kao laik da bilo šta ustvrdim, ali je činjenica da ljudi masovno umiru i to svih doba starosti, prosto me tera da pomislim kako se nešto iza brda valja.

Kao što rekoh na početku ovog, meni nesvojstveno patetičnog članka, ono što poslednje umire, zove se – NADA! Ljudski je nadati se u bolje i prosperitetnije sutra. Ljudi su oduvek bili čudo! Pobedili su svako zlo koje ih je u istoriji snalazilo, pa će i ovo. Da li će upravo 2021. biti smrtni udarac pandemiji, niko sa sigurnošću ne može reći.

Ja se iskreno nadam, dragi čitaoci, prijatelji, dragi umetnici, sada kad nas ništa više ne može iznenaditi, ostanite i budite pozitivni u svojim životnim i svim drugim stavovima. Ne dozvolite da vam se depresija i tuga usele u živote. Glavu gore i zajedničkim snagama do konačne pobede! Ne treba odstupati ni pedalj. Ništa ne može pobediti čoveka!

Neka nam je svima srećna godina koja dolazi i Božić kao najveći hrišćanski praznik. Živi mi i veseli bili!

Neka 2020. ide dođavola, a 2021. neka nam donese nadu u bolji život! Zato, dragi prijatelji, večeras, kad se kazaljke poklope na 24:00 časova, podignite čaše, nazdravite sa najdražima i verujte u bolju 2021. jer gora od ove na izdisaju ne može biti.

Nabacite osmeh na vaša lica i hrabro i odvažno zakoračite u novu godinu!

Živeli!

Srećna Nova godina i Hristos se Rodi!

Rade BERAK – Glavni i odgovorni urednik


POSTAVI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here
Pre slanja komentara molimo Vas da pročitate sledeća pravila